Kako preživjeti Europsko prvenstvo!
Da li se pitate zbog čega sam izabrala kyokushin karate. Što me je privuklo tom sportu? Ponekad se i ja znam zapitati, najčešće poslije borbenih treninga. Bila sam mišljenja da je karate jedan od lakših športova, to nije teško. Malo mašeš rukama i nogama, malčice se razgibaš i za par mjeseci ja ću znati sve. Znati ću se obraniti, raditi ću savršeno kate, borbu možda malo duže vježbati i to je to... Nekako i nije išlo sve kako sam si ja zacrtala. Kako je vrijeme prolazilo, ja sam još uvijek bila na treningu. Nije to bila navika, nego jednostavno, sve više i više sam bila zainteresirana za karate.Treninga je bilo svakakvih. Kondicijskih, tehničkih, borbenih, a kako nemamo dvoranu svaki dan, naravno onih u blatu, snijegu i kiši i ne znam sve u kojim kombinacijama. Nisam htjela odustati. Trudila sam se koliko sam mogla. Davala sam sve od sebe, jer na treninzima sam bila zbog sebe. Naravno da sam to shvatila nakon mnogo vremena. Vrijeme je prolazilo i znanje je napredovalo. Prisustvovala sam na raznim turnirima gdje je rezultat bio i pokoja medalja, što me je motiviralo za daljnje treninge.
Nakon šest godina treninga željela sam neke promjene, htjela sam još više trenirati, imati čak i dodatne treninge svakodnevno. Osjećala sam se spremnom dignuti moje znanje na viši nivo. Naravno, ne bez pomoći. Obratila sam se svojem senpai-u (treneru) koji mi je tu želju ispunio.
Čovjek bi trebao paziti što želi jer bi mu se želja mogla i ispuniti (hahaha). Što sam tražila to sam i dobila. Senpai je došao na trening i rekao da počinjemo sa pripremama za europsko prvenstvo, naravno ako želim i naravno, više od godinu dana prije natjecanja. Da li želim? O tome se ne mora razmišljati. Krenuli smo s treninzima.
Bilo je to svakakvih treninga, ali doslovno svakakvih. Nemojte me krivo shvatiti, treninzi su vrlo organizirani i smisleni. No, ako je postojala mogućnost da se šprint radi negdje drugdje, osim samo na atletskoj stazi, ta mogućnost je iskorištena. Nikad nisam znala kakav trening me očekuje. Znala sam da radim npr. snagu ili izdržljivost, no to je moglo značiti da radim u teretani, trčim kao Rocky sa "kladom" na leđima ili hodam kroz vodu. Inače moj senpai je jako domišljata osoba, pa kakvi bi onda mogli biti njegovi treninzi? Najteži dio je bio kondicijski. Toliko trčanja, raznih vježbi i kad više ne mogu u pozadini čujem: "ajmoooo", "ajmoooo"... ovo je kraj.."i još samo malo"...Osmijeh mi se pojavi na lice, ali ne ostaje dugo. To je kraj, ali kraj tih vježbi, ne tog dijela treninga, a gdje je još kraj treninga. Borbeni dio treninga je dosta težak, ali sve je samo u glavi, jer ipak: "MI TO MOŽEMO!!!". Noćna mora su mi postali udarači, vreća, trčanja po brdu. S vremenom to sve postane normalno i puno lakše za odraditi. Čim postane lakše, "hooopa" eto me na višem nivou, pa vježba traje duže ili je jačeg intenziteta.Kao u kompjuterskim igricama. Modrice po cijelom tijelu, izguljene šake - to je sasvim normalno. Iako, kad bi došla kući s treninga u mene su gledali čudnim pogledom. Mislim da me roditelji nisu shvaćali. Međutim, bili su i velika podrška. Nije mi bilo teško zato što sam to htjela i voljela. Ima i gorih športova, a u svakom sportu ima sportskih ozljeda.
Došao je i taj dan. Europsko prvenstvo bilo je održano u Mađarskoj. Ne mogu opisati taj osjećaj. Naravno uvijek problemi s kilama, nema jela do vaganja. Na vaganju je sve dobro prošlo , kategorija do šezdeset kilograma. Sada pokušajte zaspati kada znate što sutra donosi. Izbor je bio moj i samo moj. Kao što prije rekoh, čovjek bi trebao paziti što želi jer bi mu se želja mogla i ispuniti (hahaha). U dvorani počinje natjecanje. Naravno, ne znam gdje sam, što se događa, sve mi je dobroooooo, smijem se, a zapravo u glavi skroz druga priča. Kad sam čula svoje ime da uđem u borilište bio je to jako čudan osjećaj. Borbe se iskreno ne sjećam, a ni kako mi je protivnica izgledala. Bitno da je sve dobro prošlo, živa sam. Nakon niza borbi i treme i borbe i treme i borbe.......mislim da ste shvatili. Bila sam sedma u svojoj kategoriji.
Drugo europsko prvenstvo bilo je održano u Litvi.Trenirala sam još više. Cijela priča se još dvije godine ponavljala jače, jače i još jače. Ipak to više nije bila novost ali je još uvijek postojao onaj strah. Bolje bi bilo reći "rešpekt" prema cijelom događaju.Više sam radila na borbenom dijelu treninga. Bilo je mnogo lijepih stvari i između ostalog i "šljiva". Trenirala sam svaki dan i po dva puta dnevno. Navedeno je trajalo preko godinu dana. O putovanju u Litvu ne želim puno pisati. Trajalo je - to je sve što mogu reći. Nakon duge vožnje trebalo se boriti. Na žalost, senpai nije bio u Litvi. U glavi je bilo "MI TO MOŽEMO". Prvu borbu sam imala s natjecateljicom iz Danske.U glavi opet "MI TO MOŽEMO" i zadnjih trideset sekundi samo jako, jako tuci! Osvojila sam peto mjesto u svojoj kategoriji.
Kroz sve ove godine treninga mogu reći da sa naučila puno toga. Karate, disciplinu, odnos s ljudima, cijeniti rad i zalaganje i raznih stvari koje prolazimo kroz život. Doći do rezultata nije lako. Naravno, još uvijek treniram i trenirati ću nadalje. Svatko bi se trebao baviti nekim sportom ali do uspjeha se ne dolazi preko noći! Pustite rezultate, vrhunski šport, politiku. Trenirajte zbog svog zdravlja. Prvi pretrčani kilometar u jednome komadu, ako prije niste vježbali, bolji je osjećaj od medalje. Uspjeh je relativan pojam. Tako malo treba da se osjećate dobro.
Barbara Buretić,
(juniorska športašica godine grada Dugog Sela za 2007.)
Nakon šest godina treninga željela sam neke promjene, htjela sam još više trenirati, imati čak i dodatne treninge svakodnevno. Osjećala sam se spremnom dignuti moje znanje na viši nivo. Naravno, ne bez pomoći. Obratila sam se svojem senpai-u (treneru) koji mi je tu želju ispunio.
Čovjek bi trebao paziti što želi jer bi mu se želja mogla i ispuniti (hahaha). Što sam tražila to sam i dobila. Senpai je došao na trening i rekao da počinjemo sa pripremama za europsko prvenstvo, naravno ako želim i naravno, više od godinu dana prije natjecanja. Da li želim? O tome se ne mora razmišljati. Krenuli smo s treninzima.
Bilo je to svakakvih treninga, ali doslovno svakakvih. Nemojte me krivo shvatiti, treninzi su vrlo organizirani i smisleni. No, ako je postojala mogućnost da se šprint radi negdje drugdje, osim samo na atletskoj stazi, ta mogućnost je iskorištena. Nikad nisam znala kakav trening me očekuje. Znala sam da radim npr. snagu ili izdržljivost, no to je moglo značiti da radim u teretani, trčim kao Rocky sa "kladom" na leđima ili hodam kroz vodu. Inače moj senpai je jako domišljata osoba, pa kakvi bi onda mogli biti njegovi treninzi? Najteži dio je bio kondicijski. Toliko trčanja, raznih vježbi i kad više ne mogu u pozadini čujem: "ajmoooo", "ajmoooo"... ovo je kraj.."i još samo malo"...Osmijeh mi se pojavi na lice, ali ne ostaje dugo. To je kraj, ali kraj tih vježbi, ne tog dijela treninga, a gdje je još kraj treninga. Borbeni dio treninga je dosta težak, ali sve je samo u glavi, jer ipak: "MI TO MOŽEMO!!!". Noćna mora su mi postali udarači, vreća, trčanja po brdu. S vremenom to sve postane normalno i puno lakše za odraditi. Čim postane lakše, "hooopa" eto me na višem nivou, pa vježba traje duže ili je jačeg intenziteta.Kao u kompjuterskim igricama. Modrice po cijelom tijelu, izguljene šake - to je sasvim normalno. Iako, kad bi došla kući s treninga u mene su gledali čudnim pogledom. Mislim da me roditelji nisu shvaćali. Međutim, bili su i velika podrška. Nije mi bilo teško zato što sam to htjela i voljela. Ima i gorih športova, a u svakom sportu ima sportskih ozljeda.
Došao je i taj dan. Europsko prvenstvo bilo je održano u Mađarskoj. Ne mogu opisati taj osjećaj. Naravno uvijek problemi s kilama, nema jela do vaganja. Na vaganju je sve dobro prošlo , kategorija do šezdeset kilograma. Sada pokušajte zaspati kada znate što sutra donosi. Izbor je bio moj i samo moj. Kao što prije rekoh, čovjek bi trebao paziti što želi jer bi mu se želja mogla i ispuniti (hahaha). U dvorani počinje natjecanje. Naravno, ne znam gdje sam, što se događa, sve mi je dobroooooo, smijem se, a zapravo u glavi skroz druga priča. Kad sam čula svoje ime da uđem u borilište bio je to jako čudan osjećaj. Borbe se iskreno ne sjećam, a ni kako mi je protivnica izgledala. Bitno da je sve dobro prošlo, živa sam. Nakon niza borbi i treme i borbe i treme i borbe.......mislim da ste shvatili. Bila sam sedma u svojoj kategoriji.
Drugo europsko prvenstvo bilo je održano u Litvi.Trenirala sam još više. Cijela priča se još dvije godine ponavljala jače, jače i još jače. Ipak to više nije bila novost ali je još uvijek postojao onaj strah. Bolje bi bilo reći "rešpekt" prema cijelom događaju.Više sam radila na borbenom dijelu treninga. Bilo je mnogo lijepih stvari i između ostalog i "šljiva". Trenirala sam svaki dan i po dva puta dnevno. Navedeno je trajalo preko godinu dana. O putovanju u Litvu ne želim puno pisati. Trajalo je - to je sve što mogu reći. Nakon duge vožnje trebalo se boriti. Na žalost, senpai nije bio u Litvi. U glavi je bilo "MI TO MOŽEMO". Prvu borbu sam imala s natjecateljicom iz Danske.U glavi opet "MI TO MOŽEMO" i zadnjih trideset sekundi samo jako, jako tuci! Osvojila sam peto mjesto u svojoj kategoriji.
Kroz sve ove godine treninga mogu reći da sa naučila puno toga. Karate, disciplinu, odnos s ljudima, cijeniti rad i zalaganje i raznih stvari koje prolazimo kroz život. Doći do rezultata nije lako. Naravno, još uvijek treniram i trenirati ću nadalje. Svatko bi se trebao baviti nekim sportom ali do uspjeha se ne dolazi preko noći! Pustite rezultate, vrhunski šport, politiku. Trenirajte zbog svog zdravlja. Prvi pretrčani kilometar u jednome komadu, ako prije niste vježbali, bolji je osjećaj od medalje. Uspjeh je relativan pojam. Tako malo treba da se osjećate dobro.
Barbara Buretić,
(juniorska športašica godine grada Dugog Sela za 2007.)
Sva Prava Pridržana ©