POVRATAK SAMURAJA
Nekada i danas.
Kada mi je Senpai Nikola prije nekoliko dana predložio da napišem osvrt na treninge, od prije 25 godina i danas, nisam mislio da se obraća meni jer je pogled unazad tražio od mene da brojim, ne samo godine, već i desetljeća (uh). 1982. godina, kao da je bilo jučer. Vrijeme je zaista brzo prošlo i valjda je taj šok da govorim o desetljećima učinio ovaj 'zadatak' malo težim.
Prvi put sam za karate čuo u jednom frizerskom salonu u Dugom Selu u koji me je otac redovito vodio na šišanje. Nisam siguran kako se zvao gazda/frizer, uglavnom, dok me je šišao i stalno govorio da držim glavu dolje, ja sam neprestano htio glavu podignuti i odgonetnuti kakvi su to uokvireni papiri oko kojih su bile nacrtane debele crte raznih boja; bijele, žute, plave. Pitao sam tatu, a frizer je odgovorio nekom pričom iz koje sam samo zapamtio da je riječ o karateu koji je on trenirao. Šišanje mi je uvijek bilo muka, ali sam ga jedva čekao, da on priča o tom karateu i treninzima. Tada sam vjerojatno bio još premali, pa nitko nije niti spomenuo da bih mogao trenirati (kyokushinkai) karate.
Sjećam se da sam u prvom razredu osnovne škole prilikom izlaska iz zgrade vidio plakat s obavijesti o treninzima istog tog karatea. Prvu riječ nisam uspio pročitati, ali sam shvatio da se radi o istom karateu o kojoj je pričao i 'brico'. Prijatelj, kolega, iz razreda je također zastao i dogovorili smo se da ćemo nagovoriti starce da nas puste na trening, pa da vidimo što se tamo događa.
Prvi dolazak je bio, normalno, s roditeljima. Ušli smo u dvoranu prije treninga, međutim unutra nije bilo nikoga. Zatim su došli neki stariji dečki i počeli s presvlačenjem, pa smo se i mi presvukli i čekali. Ušli smo u dvoranu i roditelji su razgovarali s nekim u hodniku (kasnije sam shvatio da su to bili glavni treneri). Budući da oni nisu bili u kimonu, meni je ostala u sjećanju slika (sada već Dugoselskih legendi iz onog vremena) Đanija Kekića, Roberta Karagoceva i Ivana Marinića u kimonima. To je to! Pomislio sam i pogledao frenda koji je dijelio moje oduševljenje.
Nije bilo treninga koji sam propustio, jedva sam čekao svaki sljedeći. Treninzi su trajali po 3 sata. Ispočetka smo bili u dresovima, trenirkama. Manje je bilo onih koji su imali kimona, kojeg je trebalo i čekati. Sjećam se da ga nisam dobio odmah, nismo ga naručili odmah, već nakon nekog vremena. To iščekivanje prvog kimona mi je urezano u pamćenje (žao mi je što nisam sačuvao taj kimono). Kada je kimono konačno stigao u moje ruke, probao sam ga obući ali je bio preveliki. Peh! Morao sam još jedan trening biti u trenirci, odnijeti ga doma, dati mami da ga skrati, i dočekati sljedeći trening. Kimono je bio više žuto-smeđi, nego bijeli i taj je materijal imao poseban miris (platno žutica). Možda samo meni, ne znam, ali čak i nakon 25 godina, taj miris pamtim. Slike, mirisi, sjećanja..... uh.
Tada sam već trenirao par mjeseci. Više nije bilo 'uvertire' i 'popusta', već smo trenirali punim intenzitetom. Početak treninga je uvijek počinjao sa Seiza, onda ono duggggoooo trčanje od kojega smo svi gubili dah, jer nije bilo velike i manje grupe, nego su svi trebali pratiti ritam starijih. Dok su najstariji Robert, Đani. uvijek trčali u krug dvorane u suprotnom smjeru od nas, uz crtu, tako da nije bilo švercanja. Sjećam se da sam na svakom treningu bio 'mrtav' od umora i jedva hodao. Uvijek su mi bile tri krize: pred kraj trčanja, pred kraj bazike (koju smo ponavljali i ponavljali. valjda po tisuću puta svaki udarac) i pred kraj vježbi snage.
Nakon nekoliko mjeseci treninga uslijedilo je polaganje za 10. kyu. Ispitivač je bio Sensei Branko Vašinko. Položio sam tehniku, snagu, slaganje kimona. Postigao sam da budem najniža karika od početka vrste s kyu-om. Nije mnogo, međutim, u onom trenutku, to je bio moj čitav svijet i veliko dostignuće.
Dodatni adrenalin nam je svima bio podignut prikazivanjem filma (mislim na projektoru, jer teško da je onda bilo videoplayera) sa natjecanja u Japanu. Gledali smo te borbe i upijali sve kadrove.
Došlo je i ljeto. Treninzi su se prestali održavati u dvorani, pa smo se preselili van. Trčanje po Martinu, šumi, pa od škole do starog groblja, preko Prozorja i crkve svetog Martina, uz vojarnu do parka i nazad do škole. Oni koji su trčali tu rutu znaju kakva je i nisam siguran da bih je danas izdržao. Nakon zagrijavanja obično bi otišli u šumu, današnju 'Kontesinu šetnicu' i nastavili s vježbama bazike uz ugrize desetaka komaraca tj. komarica.
Nisam siguran kako je kronološki slijedilo, ali se sjećam da je negdje u tim počecima bio organiziran turnir u 'domu JNA'. U tom relativno malom prostoru bile su održane demonstracije, kate i borbe. Sudjelovali su i neki članovi našega kluba, a pamtim i jednu raskrvavljenu arkadu.
S vremenom se broj članova počeo smanjivati, nekako istovremeno je bilo problema s plaćanjem dvorane ili terminima. Tako smo jednog dana došli na trening, presvukli se u kimona i izašli odradit trening vani na igralištu. Išao sam u popodnevnu smjenu škole i na nogama imao cipele. Smijao sam se samome sebi; kimono - cipele. Dobro se sjećam i žuljeva koje sam tada zaradio.
Nakon toga je bio hitno sazvan sastanak s roditeljima. Sjećam se da je predsjednik kluba ( ili tajnik) Kruno Ivaniček izvijestio da je situacija u KK "Jedinstvo" teška, da nema novaca kako bi se platila dvorana i kako ćemo trenirati vani, dok ne pronađu rješenje.
S vremenom se ekipa rasula, ostalo nas je nekolicina. Đani je otišao u vojsku, Robert je počeo raditi. Polako je došlo do osipanja i ostala nas je nekolicina.
Nakon te krize kluba, opet smo krenuli s treninzima. Došli su novi članovi, klub je opet nekako 'stao na noge'. Došlo je dosta ekipe iz škole. Treninzi su mi se opet činili intenzivnijim, težim. Netko je (privatno čini mi se) donosio vreću, pravu kožnu koju su stariji vješali na karike i vježbali. Iz naše perspektive to je bio još jedan razlog za širom otvorene oči, kao i kad je Đani došao sa 'šljivama' na glavi s nekog turnira.
Jedna od zima iz tog vremena mi je ostala upečatljiva po tome što je ispred škole bila hrpa snijega i leda i tada je Sensei Vlado Šintić, nakon što smo se svi dobro zagrijali, otvorio vrata svlačionice i pokazao prvome u vrsti (mislim da je bio Robert) da istrči van na snijeg. Odradili smo baziku, sklekove, čučnjeve. bosih nogu, naravno.
Prolaznici su se zgražavali, posmjehivali, dobacivali. Kao i danas, to se nije promijenilo. Nije se promijenio i onaj neki 'naš film' u glavama, kojeg oni ne razumiju, a niti ga trebaju razumjeti.
Nakon nekog vremena položio sam za 7. kyu. Moj prijatelj "Aco" i ja bili smo pozvani da prijeđemo u svlačionicu Sensei-a i starijih učenika. To je bila, prije svega, velika čast, ali i poticaj da još marljivije treniramo. Jedno vrijeme u nedostatku starijih članova i nemogućnosti da Sensei Vlado dolazi na treninge ili je stizao kasnije, treninge smo vodili nas dvojica. Bili smo glavne face. Barem na tren, naravno.
Jednom prilikom su se ispred škole, dok smo čekali da nam otvore dvoranu, dvojica mlađih članova potukla. Taman u to vrijeme sam išao po školsku spremačicu i ključ, Aleksandar je bio vani, ali ih nije mogao razdvojiti. Jednome je usnica bila raskrvarena. To smo svi prešutjeli (nažalost), ali sljedeći trening je roditelj došao i požalio se sensei-u Vladi. Veći dio treninga, do pred sam kraj proveli smo na šakama. Neizbrisivo iskustvo .
Na šakama smo znali provesti i dio treninga zbog: razgovora, smijanja, 'švercanja' u vježbanju, neplaćanja članarine nakon niza opomena, naguravanja u svlačionici i slično.
Vjerujem da se i Senpai Nikola sjeća tih veselih trenutaka. Stradao je tu i poneki zub, koji je taman na prvom treningu nakon popravka opet bio razbijen i slično.
Iako to možda nekome može zvučati jugonostalgičarski ili tako nekako, ali naš klub i nas nekoliko je uredno trčalo Štafetu Mladosti. U kimonima, naravno.
Uslijedila je i ljetna škola u Velikoj (blizu Požege) 1988. godine. Nakon iskrcavanja iz oronulog autobusa uputili smo se u hotel/planinarski dom.
Osobno mi je ostalo upečatljivo penjanje do nekih ruševina kroz šumu, uz brijeg koji je valjda 80 % -tni nagib i klizanje do dna, pa ponovno penjanje. Oni veći su bili u prednosti jer su mogli čupati travu, stabljike dok smo mi manji samo klizali unazad po dobro uglancanom blatu.
Iz te epizode se sjećam i noćnog treninga, kada su nas probudili usred noći, trčanja koje mi se činilo u nedogled, a zatim bazika ispred bazena, gotovo sve nožne tehnike x 1000, a onda skok u bazen. Nakon što nas je umor svladao pod okriljem noći događale su se klasične podvale, tako da smo nakon dva dana svi bili u potrazi za zubnom pastom.
Eh da, na ljetnoj školi nisam položio za 6. kyu, a ni kasnije na polaganju u klubu. Bio je također zanimljiv pokušaj nekolicine nas koji smo nakon dva dana treninga bili lagano u kolapsu snaga i tom zgodom je netko provalio kako bi bilo dobro da dobijemo temperaturu pa da preskočimo koji trening. Netko se 'dosjetio' kako je negdje čuo da ako pojedeš sirovi krumpir dobiješ temperaturu. Uslijedio je pohod u kuhinju, gdje smo 'maznuli' nekoliko krumpira i glodali ih poskrivečki, ali ništa nismo postigli što se temperature tiče. Ha ha dječja glupost, šta drugo.
Uslijedila je srednja škola, nakon koje su zaredali problemi s ocjenama, izlasci, neki drugi pogledi na svijet i moj lagani odmak od karatea.
Pokušao sam s drugim sportovima, ali jednostavno, to nije bilo to. Nakon srednje uslijedio je faks. Pa još malo traženja, vojska i ženidba, te krasni klinci.
Budući da je odlazak iz kluba bio uvjetovan raznim osobnim razlozima, a i život je postao kompliciraniji, trebalo mi je dosta vremena od pomisli o ponovnom treniranju karatea do realizacije. Putem interneta sam neko vrijeme pratio događanja u kyokushin svijetu, vani i kod nas. Uputio sam e-mail, sada Senapai-u Nikoli. Možda neke predrasude s obzirom na godine, nerazgibane tetive, slabe mišiće, škembu, ženu, klince i ostalo, je uvjetovalo da mi je dosta vremena trebalo da se odlučim krenuti. Krenuo sam, opet uz neke prekide, prije otprilike tri godine.
Puno je generacija prošlo kroz klub. Na svu sreću članovi više ne moraju obilaziti kao što smo mi Roberta i 'žicati' da nešto pokrene s dvoranom i treninzima. Jedno vrijeme je nas nekolicina, kako nismo imali dvoranu, a ni treninge, išlo u Sesvete na treninge 'običnog' karatea (iako to nije bilo to, poslužilo je svrsi). Znam da smo dosađivali Robertu i njegovima u stanu, ali smo htjeli trenirati, kako god, makar i vani. Možda je ta naša želja gurala ideju kyokushina u našem "malom selu".
Kao što rekoh, danas članovi kluba nemaju tih problema. Iako su nas (tako sam ja doživio) istjerali iz osnovnoškolske dvorane, imamo priliku trenirati u dvorani stare škole. Imamo priliku vježbati u teretani. Ponuđeni su različiti termini.
Danas su dane različite mogućnosti, organizacija je puno bolja. Treninzi su dozirani za najmlađe, mlađe, starije članove i gerijatriju .
Treninzi su puno 'šareniji'. Prije smo rijetko radili kate, one su bile 'rezervirane' za ljetne i zimske škole (koje nije baš lako bilo financirati, s obzirom na socijalno stanje u društvu i ondašnjoj državi). Mislim da sam dva puta 'okinuo' na polaganju baš zbog njih. Danas se sustavnije radi i priprema članove za polaganje. Klincima, pa tako i mojima, je na treningu lijepo, tempo je doziran njihovim godinama (tome posebno pridonosi Barbara). Stariji sin Filip uživa na treninzima, Matej je mlađi i još je previše zaigran da bih ga vodio stalno, ali tih nekoliko puta koliko je bio na treningu mu se svidjelo.
Meni osobno, nakon svih ovih godina, trening je mjesto gdje uživam, s osmijehom na licu plaćam članarinu, da me Senpai Nikola "muči" . Haha možda nisam siguran u sve dijelove te rečenice ali dozvolite mi malo pjesničkog dočaravanja.
Koliko god sve škripi, koliko god su tetive zakržljale, negibljive, uspijevam nekako pratiti ritam treninga. Cilj mi nisu turniri, nešto što moram, npr. moram položiti sljedeći kyu, već jednostavno uživanje, opuštanje, druženje s istomišljenicima u pogledu sporta, ali i šire. (Bilo je zanimljivo susresti određeni broj lica na koncertima Hladnog piva). Uglavnom, cilj mi je da imam kondicije za nošenje mojih godina i kila, te možda jednog dana položiti taj 6. kyu. Ako ništa drugo, za upornost i ponovno vraćanje možda dobijem počasni prije penzije, haha.
Volio bih da moja djeca, ukoliko će htjeti, ali i sva koja treniraju, na treninzima otkriju ono što im je ponuđeno. Ono 'otkriveno': kondicija, snaga, zdrav život. ali i ono 'skriveno': prije svega, da nauče da kada im tijelo 'kaže' da više ne može i kada 'vrišti' da više ne može, da u njemu uvijek ima snage da mu 'narediš' da se pokrene i tako ti pomogne da shvatiš koliko zapravo možeš; nadalje da prepoznaju vrednote: poštenje, čast, iskrenost, uljudnost, istinitost, dužnost, dobrotu, poštovanje, itd.. U konačnici da im treninzi pomognu da se odupru i znaju obraniti svim negativnim utjecajima ulice, nasilnim pojedincima kojih ima sve više, kao i životnoj svakodnevnici i porocima.
Možda nije krug oko Martina, ali i kilometar dva uspješno odrađeni odaju u meni sreću prvog kimona i prvog vođenja treninga. Jednom kyokushin, uvijek kyokushin, dijagnoza je doživotna. Sad shvaćam, one tipične rečenice, to je način života, a ne stil karatea.
Davor Mavrić, 7.kyu
Kada mi je Senpai Nikola prije nekoliko dana predložio da napišem osvrt na treninge, od prije 25 godina i danas, nisam mislio da se obraća meni jer je pogled unazad tražio od mene da brojim, ne samo godine, već i desetljeća (uh). 1982. godina, kao da je bilo jučer. Vrijeme je zaista brzo prošlo i valjda je taj šok da govorim o desetljećima učinio ovaj 'zadatak' malo težim.
Prvi put sam za karate čuo u jednom frizerskom salonu u Dugom Selu u koji me je otac redovito vodio na šišanje. Nisam siguran kako se zvao gazda/frizer, uglavnom, dok me je šišao i stalno govorio da držim glavu dolje, ja sam neprestano htio glavu podignuti i odgonetnuti kakvi su to uokvireni papiri oko kojih su bile nacrtane debele crte raznih boja; bijele, žute, plave. Pitao sam tatu, a frizer je odgovorio nekom pričom iz koje sam samo zapamtio da je riječ o karateu koji je on trenirao. Šišanje mi je uvijek bilo muka, ali sam ga jedva čekao, da on priča o tom karateu i treninzima. Tada sam vjerojatno bio još premali, pa nitko nije niti spomenuo da bih mogao trenirati (kyokushinkai) karate.
Sjećam se da sam u prvom razredu osnovne škole prilikom izlaska iz zgrade vidio plakat s obavijesti o treninzima istog tog karatea. Prvu riječ nisam uspio pročitati, ali sam shvatio da se radi o istom karateu o kojoj je pričao i 'brico'. Prijatelj, kolega, iz razreda je također zastao i dogovorili smo se da ćemo nagovoriti starce da nas puste na trening, pa da vidimo što se tamo događa.
Prvi dolazak je bio, normalno, s roditeljima. Ušli smo u dvoranu prije treninga, međutim unutra nije bilo nikoga. Zatim su došli neki stariji dečki i počeli s presvlačenjem, pa smo se i mi presvukli i čekali. Ušli smo u dvoranu i roditelji su razgovarali s nekim u hodniku (kasnije sam shvatio da su to bili glavni treneri). Budući da oni nisu bili u kimonu, meni je ostala u sjećanju slika (sada već Dugoselskih legendi iz onog vremena) Đanija Kekića, Roberta Karagoceva i Ivana Marinića u kimonima. To je to! Pomislio sam i pogledao frenda koji je dijelio moje oduševljenje.
Nije bilo treninga koji sam propustio, jedva sam čekao svaki sljedeći. Treninzi su trajali po 3 sata. Ispočetka smo bili u dresovima, trenirkama. Manje je bilo onih koji su imali kimona, kojeg je trebalo i čekati. Sjećam se da ga nisam dobio odmah, nismo ga naručili odmah, već nakon nekog vremena. To iščekivanje prvog kimona mi je urezano u pamćenje (žao mi je što nisam sačuvao taj kimono). Kada je kimono konačno stigao u moje ruke, probao sam ga obući ali je bio preveliki. Peh! Morao sam još jedan trening biti u trenirci, odnijeti ga doma, dati mami da ga skrati, i dočekati sljedeći trening. Kimono je bio više žuto-smeđi, nego bijeli i taj je materijal imao poseban miris (platno žutica). Možda samo meni, ne znam, ali čak i nakon 25 godina, taj miris pamtim. Slike, mirisi, sjećanja..... uh.
Tada sam već trenirao par mjeseci. Više nije bilo 'uvertire' i 'popusta', već smo trenirali punim intenzitetom. Početak treninga je uvijek počinjao sa Seiza, onda ono duggggoooo trčanje od kojega smo svi gubili dah, jer nije bilo velike i manje grupe, nego su svi trebali pratiti ritam starijih. Dok su najstariji Robert, Đani. uvijek trčali u krug dvorane u suprotnom smjeru od nas, uz crtu, tako da nije bilo švercanja. Sjećam se da sam na svakom treningu bio 'mrtav' od umora i jedva hodao. Uvijek su mi bile tri krize: pred kraj trčanja, pred kraj bazike (koju smo ponavljali i ponavljali. valjda po tisuću puta svaki udarac) i pred kraj vježbi snage.
Nakon nekoliko mjeseci treninga uslijedilo je polaganje za 10. kyu. Ispitivač je bio Sensei Branko Vašinko. Položio sam tehniku, snagu, slaganje kimona. Postigao sam da budem najniža karika od početka vrste s kyu-om. Nije mnogo, međutim, u onom trenutku, to je bio moj čitav svijet i veliko dostignuće.
Dodatni adrenalin nam je svima bio podignut prikazivanjem filma (mislim na projektoru, jer teško da je onda bilo videoplayera) sa natjecanja u Japanu. Gledali smo te borbe i upijali sve kadrove.
Došlo je i ljeto. Treninzi su se prestali održavati u dvorani, pa smo se preselili van. Trčanje po Martinu, šumi, pa od škole do starog groblja, preko Prozorja i crkve svetog Martina, uz vojarnu do parka i nazad do škole. Oni koji su trčali tu rutu znaju kakva je i nisam siguran da bih je danas izdržao. Nakon zagrijavanja obično bi otišli u šumu, današnju 'Kontesinu šetnicu' i nastavili s vježbama bazike uz ugrize desetaka komaraca tj. komarica.
Nisam siguran kako je kronološki slijedilo, ali se sjećam da je negdje u tim počecima bio organiziran turnir u 'domu JNA'. U tom relativno malom prostoru bile su održane demonstracije, kate i borbe. Sudjelovali su i neki članovi našega kluba, a pamtim i jednu raskrvavljenu arkadu.
S vremenom se broj članova počeo smanjivati, nekako istovremeno je bilo problema s plaćanjem dvorane ili terminima. Tako smo jednog dana došli na trening, presvukli se u kimona i izašli odradit trening vani na igralištu. Išao sam u popodnevnu smjenu škole i na nogama imao cipele. Smijao sam se samome sebi; kimono - cipele. Dobro se sjećam i žuljeva koje sam tada zaradio.
Nakon toga je bio hitno sazvan sastanak s roditeljima. Sjećam se da je predsjednik kluba ( ili tajnik) Kruno Ivaniček izvijestio da je situacija u KK "Jedinstvo" teška, da nema novaca kako bi se platila dvorana i kako ćemo trenirati vani, dok ne pronađu rješenje.
S vremenom se ekipa rasula, ostalo nas je nekolicina. Đani je otišao u vojsku, Robert je počeo raditi. Polako je došlo do osipanja i ostala nas je nekolicina.
Nakon te krize kluba, opet smo krenuli s treninzima. Došli su novi članovi, klub je opet nekako 'stao na noge'. Došlo je dosta ekipe iz škole. Treninzi su mi se opet činili intenzivnijim, težim. Netko je (privatno čini mi se) donosio vreću, pravu kožnu koju su stariji vješali na karike i vježbali. Iz naše perspektive to je bio još jedan razlog za širom otvorene oči, kao i kad je Đani došao sa 'šljivama' na glavi s nekog turnira.
Jedna od zima iz tog vremena mi je ostala upečatljiva po tome što je ispred škole bila hrpa snijega i leda i tada je Sensei Vlado Šintić, nakon što smo se svi dobro zagrijali, otvorio vrata svlačionice i pokazao prvome u vrsti (mislim da je bio Robert) da istrči van na snijeg. Odradili smo baziku, sklekove, čučnjeve. bosih nogu, naravno.
Prolaznici su se zgražavali, posmjehivali, dobacivali. Kao i danas, to se nije promijenilo. Nije se promijenio i onaj neki 'naš film' u glavama, kojeg oni ne razumiju, a niti ga trebaju razumjeti.
Nakon nekog vremena položio sam za 7. kyu. Moj prijatelj "Aco" i ja bili smo pozvani da prijeđemo u svlačionicu Sensei-a i starijih učenika. To je bila, prije svega, velika čast, ali i poticaj da još marljivije treniramo. Jedno vrijeme u nedostatku starijih članova i nemogućnosti da Sensei Vlado dolazi na treninge ili je stizao kasnije, treninge smo vodili nas dvojica. Bili smo glavne face. Barem na tren, naravno.
Jednom prilikom su se ispred škole, dok smo čekali da nam otvore dvoranu, dvojica mlađih članova potukla. Taman u to vrijeme sam išao po školsku spremačicu i ključ, Aleksandar je bio vani, ali ih nije mogao razdvojiti. Jednome je usnica bila raskrvarena. To smo svi prešutjeli (nažalost), ali sljedeći trening je roditelj došao i požalio se sensei-u Vladi. Veći dio treninga, do pred sam kraj proveli smo na šakama. Neizbrisivo iskustvo .
Na šakama smo znali provesti i dio treninga zbog: razgovora, smijanja, 'švercanja' u vježbanju, neplaćanja članarine nakon niza opomena, naguravanja u svlačionici i slično.
Vjerujem da se i Senpai Nikola sjeća tih veselih trenutaka. Stradao je tu i poneki zub, koji je taman na prvom treningu nakon popravka opet bio razbijen i slično.
Iako to možda nekome može zvučati jugonostalgičarski ili tako nekako, ali naš klub i nas nekoliko je uredno trčalo Štafetu Mladosti. U kimonima, naravno.
Uslijedila je i ljetna škola u Velikoj (blizu Požege) 1988. godine. Nakon iskrcavanja iz oronulog autobusa uputili smo se u hotel/planinarski dom.
Osobno mi je ostalo upečatljivo penjanje do nekih ruševina kroz šumu, uz brijeg koji je valjda 80 % -tni nagib i klizanje do dna, pa ponovno penjanje. Oni veći su bili u prednosti jer su mogli čupati travu, stabljike dok smo mi manji samo klizali unazad po dobro uglancanom blatu.
Iz te epizode se sjećam i noćnog treninga, kada su nas probudili usred noći, trčanja koje mi se činilo u nedogled, a zatim bazika ispred bazena, gotovo sve nožne tehnike x 1000, a onda skok u bazen. Nakon što nas je umor svladao pod okriljem noći događale su se klasične podvale, tako da smo nakon dva dana svi bili u potrazi za zubnom pastom.
Eh da, na ljetnoj školi nisam položio za 6. kyu, a ni kasnije na polaganju u klubu. Bio je također zanimljiv pokušaj nekolicine nas koji smo nakon dva dana treninga bili lagano u kolapsu snaga i tom zgodom je netko provalio kako bi bilo dobro da dobijemo temperaturu pa da preskočimo koji trening. Netko se 'dosjetio' kako je negdje čuo da ako pojedeš sirovi krumpir dobiješ temperaturu. Uslijedio je pohod u kuhinju, gdje smo 'maznuli' nekoliko krumpira i glodali ih poskrivečki, ali ništa nismo postigli što se temperature tiče. Ha ha dječja glupost, šta drugo.
Uslijedila je srednja škola, nakon koje su zaredali problemi s ocjenama, izlasci, neki drugi pogledi na svijet i moj lagani odmak od karatea.
Pokušao sam s drugim sportovima, ali jednostavno, to nije bilo to. Nakon srednje uslijedio je faks. Pa još malo traženja, vojska i ženidba, te krasni klinci.
Budući da je odlazak iz kluba bio uvjetovan raznim osobnim razlozima, a i život je postao kompliciraniji, trebalo mi je dosta vremena od pomisli o ponovnom treniranju karatea do realizacije. Putem interneta sam neko vrijeme pratio događanja u kyokushin svijetu, vani i kod nas. Uputio sam e-mail, sada Senapai-u Nikoli. Možda neke predrasude s obzirom na godine, nerazgibane tetive, slabe mišiće, škembu, ženu, klince i ostalo, je uvjetovalo da mi je dosta vremena trebalo da se odlučim krenuti. Krenuo sam, opet uz neke prekide, prije otprilike tri godine.
Puno je generacija prošlo kroz klub. Na svu sreću članovi više ne moraju obilaziti kao što smo mi Roberta i 'žicati' da nešto pokrene s dvoranom i treninzima. Jedno vrijeme je nas nekolicina, kako nismo imali dvoranu, a ni treninge, išlo u Sesvete na treninge 'običnog' karatea (iako to nije bilo to, poslužilo je svrsi). Znam da smo dosađivali Robertu i njegovima u stanu, ali smo htjeli trenirati, kako god, makar i vani. Možda je ta naša želja gurala ideju kyokushina u našem "malom selu".
Kao što rekoh, danas članovi kluba nemaju tih problema. Iako su nas (tako sam ja doživio) istjerali iz osnovnoškolske dvorane, imamo priliku trenirati u dvorani stare škole. Imamo priliku vježbati u teretani. Ponuđeni su različiti termini.
Danas su dane različite mogućnosti, organizacija je puno bolja. Treninzi su dozirani za najmlađe, mlađe, starije članove i gerijatriju .
Treninzi su puno 'šareniji'. Prije smo rijetko radili kate, one su bile 'rezervirane' za ljetne i zimske škole (koje nije baš lako bilo financirati, s obzirom na socijalno stanje u društvu i ondašnjoj državi). Mislim da sam dva puta 'okinuo' na polaganju baš zbog njih. Danas se sustavnije radi i priprema članove za polaganje. Klincima, pa tako i mojima, je na treningu lijepo, tempo je doziran njihovim godinama (tome posebno pridonosi Barbara). Stariji sin Filip uživa na treninzima, Matej je mlađi i još je previše zaigran da bih ga vodio stalno, ali tih nekoliko puta koliko je bio na treningu mu se svidjelo.
Meni osobno, nakon svih ovih godina, trening je mjesto gdje uživam, s osmijehom na licu plaćam članarinu, da me Senpai Nikola "muči" . Haha možda nisam siguran u sve dijelove te rečenice ali dozvolite mi malo pjesničkog dočaravanja.
Koliko god sve škripi, koliko god su tetive zakržljale, negibljive, uspijevam nekako pratiti ritam treninga. Cilj mi nisu turniri, nešto što moram, npr. moram položiti sljedeći kyu, već jednostavno uživanje, opuštanje, druženje s istomišljenicima u pogledu sporta, ali i šire. (Bilo je zanimljivo susresti određeni broj lica na koncertima Hladnog piva). Uglavnom, cilj mi je da imam kondicije za nošenje mojih godina i kila, te možda jednog dana položiti taj 6. kyu. Ako ništa drugo, za upornost i ponovno vraćanje možda dobijem počasni prije penzije, haha.
Volio bih da moja djeca, ukoliko će htjeti, ali i sva koja treniraju, na treninzima otkriju ono što im je ponuđeno. Ono 'otkriveno': kondicija, snaga, zdrav život. ali i ono 'skriveno': prije svega, da nauče da kada im tijelo 'kaže' da više ne može i kada 'vrišti' da više ne može, da u njemu uvijek ima snage da mu 'narediš' da se pokrene i tako ti pomogne da shvatiš koliko zapravo možeš; nadalje da prepoznaju vrednote: poštenje, čast, iskrenost, uljudnost, istinitost, dužnost, dobrotu, poštovanje, itd.. U konačnici da im treninzi pomognu da se odupru i znaju obraniti svim negativnim utjecajima ulice, nasilnim pojedincima kojih ima sve više, kao i životnoj svakodnevnici i porocima.
Možda nije krug oko Martina, ali i kilometar dva uspješno odrađeni odaju u meni sreću prvog kimona i prvog vođenja treninga. Jednom kyokushin, uvijek kyokushin, dijagnoza je doživotna. Sad shvaćam, one tipične rečenice, to je način života, a ne stil karatea.
Davor Mavrić, 7.kyu
Sva Prava Pridržana ©