NOĆNI TRENING
Svi pričaju o njemu, svi ga se plaše. Mlađe generacije skoro da ga nisu ni iskusile, starije ga generacije pamte uz najbolje trenutke u karateu. Pa krenimo od početka:
Putovanja na karate seminare i razna školovanja obično traju po nekoliko dana. Tri treninga dnevno uobičajena su praksa uz jedan noćni trening u toku cijelog seminara. Taj jedan noćni trening i nije veliki problem ... osim ako ga ne radiš cijelu noć kao što je to bilo u slučaju mog prvog "susreta" sa "the noćnim", davne 1986. godine u Sloveniji. Tada je pristup kyokushin karateu bio "malo drugačiji" i trenirali su ga većinom stariji od 16 godina. Nočni trening počinjao bi trčanjem po šumi uz rijeku Krku. Vidljivost je bila gotovo nikakva, a kako se ne bi izgubili trčali smo držeći jedan drugoga za pojas. Starijima možda i nije bilo tako teško, no kad si jedan od samo troje djece na seminaru i imaš 9 godina, trčiš negdje na začelju kolone "viseći" na nečijem pojasu.
Mali si, debeli i trčanje ti baš i nije omiljena vježba, mrkli je mrak, oko tebe snijeg, a vanjska se temperatura spuštala i do -10°C. U tom trenutku baš i ne razmišljaš kako je to sve fora. Jedan noćni trening još bi se dao i izdržati, ali tada smo ga, naravno, imali svaku noć.
Slijedeće noći išli smo u ledenu vodu rijeke Krke (odrasli skroz, a djeca do koljena). Tuširanje hladnom vodom nakon treninga svakako je pridonjelo doživljaju. Jedne noći nisu me mogli probuditi cijelih 20 minuta uzastopno lupajući po vratima. Morali su probuditi domara da otvori vrata, a ja sam za nagradu nakon toga, naravno, imao trening sam sa svojim senpaiem u 2 ujutro na snijegu. Noćni čuvar obilazio je kamp svijetleći baterijom, a mi bi svaki put kad bi snop svjetla okrenuo prema nama legli u snijeg da nas ne primjeti. Valjda je i mom učitelju bilo jasno da će teško objasniti zašto 2 budale u kimonima u 2 ujutro na snijegu rade zenkucu dachi i mae keage. Hahaha, kada bi danas neki trener sličnu stvar priuštio djetetu, vjerojatno bi već slijedeće jutro bio u svim novinama.
Ono što je najzanimljivije u svemu tome, usprkos treniranja bosim nogama na snijegu, trčanja po zimi, ulazaka u hladnu rijeku i tuširanja hladnom vodom....na seminar sam došao prehlađen uz blagu temperaturu, a vratio se doma potpuno zdrav. Na prvi slijedeći trening otišao sam bez razmišljanja i nije mi palo na pamet da odustanem. Ponavljam, imao sam 9 godina. Kad bolje razmislim, ni velikima noćni trening nije baš lako padao. Naime, kad misliš da nema noćnog i popiješ si par piva nakon večere, pojedeš kekse a netko ti nakon pola sata sna kaže da moraš trčati, pretpostavljam da se osjećaš "odlično" i baš si oran za još jedan trening. Svakih je nekoliko stotina metara netko "grlio" stablo ili "ljubio" travu.
Jedna ljetna škola održana je na istom mjestu. Mi klinci smo, kako to obično biva, bili malo nestašni pa smo za kaznu svaku noć imali buđenje u 1 sat i trčanje na vrh brdašca. Tko prvi stigne, prvi ide na spavanje. Obzirom da mi trčanje nikada nije bila jača strana, bez obzira na motivaciju, uvijek sam išao spavati pred kraj trčanja, a da bi stvar bila bolja, onaj tko stigne zadnji dobio bi i "nagradu" te trčao još jednom sam.
Ooo ima tu još uspomena... mislim da su još bile 80-te, bili smo u Velikoj, pokraj Požege. Spavali smo u planinarskom domu i bilo nas je 16 u sobi. Idealna situacija za podmetanje raznih gluposti kao npr: mazanje "uspavanih ljepotana" kaladontom, paljenja šibice među prstima i sl., pa osim činjenice da skoro uopće nisi smio zaspati, kao ti ne bi nešto "složili", zbog spomenutih podmetanja dobivali bi i kaznene noćne treninge, i to one vrlo maštovite: trčali bi po glavnoj prometnici, trčali još malo, pa smo onda još trčali, pa smo za promjenu trčali ... a onda smo svi skočili u bazen da bi na kraju još malo trčali.
Dobrodošli u 90-te. Mislio bi čovjek da smo s kojom godinom više postali i pametniji. E pa nismo. Ideje su bile još bolje, a ni učitelji nisu gubili inspiraciju.
Novi Vinodolski, prva noć, 1 ujutro. Sakupljali smo se po hotelu cijeli sat, nakon malo trčanja, trening se nastavio vježbanjem karate tehnike uz more čekajući izlazak sunca. Manje od 5 sati ujutro sigurno nije bilo. Bio je to najljepši izlazak sunca koji sam u životu doživio. Možda ne toliko zbog ljepote izlazećeg sunca, koliko zbog činjenice da je trening napokon završio, morali smo još "samo" dotrčati nazad do hotela. To i ne bi bio problem, no kad čovjek, uz ono malo koncentracije koje mu je preostalo, trči negdje na trećini kolone i ne shvati da je 10 ljudi ispred njega preskočilo prepreku, lančani sudar je neizbježan, a u 5 ujutro takav događaj nasred rive daje posebnu čar završetku treninga. Opći kaos je izraz koji to opisuje.
Svima je dobro poznato da kyokushin prati i disciplina, pa se tako i strah da nitko ne smije zakasniti na noćni trening isto dao dobro iskoristiti. Dogovorila se tako jednom cijela ekipa, da pozaključavamo vrata i ne otvaramo sobe kako bi se činilo da nas nema. Poslali smo najmanjeg da probudi odabranu sobu za noćni trening, kaže im da kasne i brzo zbriše tako da izgleda kao da se vratio u vrstu. "Žrtve" su nakon buđenja ipak provjeravale ostale sobe, kucale, pokušavale otvoriti vrata, no kad su se uvjerili da zaista nikog više nema počeli su mahnito trčati u kimonima po hotelu, žureći se na trening kojeg u biti nema, da bi tek izišavši u mrak predvorja shvatili da je to sve lažno. Ljepše se nisam nikad nasmijao.....
No priča nije gotova, na povratku u sobe galamom su probudili glavnog voditelja pa su jadni dobili još i kaznu sklekova. Da bi stvar bila bolja, kada su nas pokušali tuž akati svi su im se smijali, mi kaznu nismo dobili, ali zbog viška energije na kraju smo svi ipak morali odraditi noćni trening. Vrijedilo je... hahaha. "Žrtve" su se, naravno, željele osvetiti pa su nas zaključali na balkon i nisu nas htjeli otključati. Jedino rješenje je bilo da mojih stotinjak kila sa nekoliko metara skoči u čemprese, te da nam s vanjske strane otvorim sobu. Ponavljam, vrijedilo je i učinio bih to opet...hahaha. Mnogo smo ljudi znali lažno probuditi za noćni trening. Prošli bi pored nas u predvorju dok bi im se mi glasno smijali, a oni bez promjene izraza lica pogledaju, vide da noćnog treninga u biti nema i mirno odu spavati. Ujutro se najčešće ničega ne bi sijećali.
Najbolji su klinci kad se bude za noćni trening. Jedan zove mamu, drugi tatu, treći se uopće ne da probuditi. Neki se obuku u kimono pa zaspu, neki jednostavno samo zaspu. Nakon treninga pak većina zaspe u tenisicama i mokrom kimonu, jednostavno uđu u sobu i pokriju se. Neki se obuku iziđu van i zaspu naslonjeni na zidić. Mnogo njih se zaključa i uspije probuditi tek kad se probudi nekoliko soba do njega ili barem cijeli kat. Ako i uspiju doći na trening međusobno se sudaraju, padaju, mijenjaju mjesto u vrsti, neki čak kao papige spavaju otvorenih očiju. Danas provjeravam svako dijete barem četiri puta, haha, jer bojim se da nisam vidio sve ideje.
Uh, bilo je toliko dogodovština, no pokušati ću skratiti... Bilo je noćnih treninga kad smo držali ruke u zraku barem pola sata, na nekim noćnim smo radili poskoke dok noge ne bi gotovo otpale, a nekoliko puta se desilo da su nas probudili, posložili u vrstu a onda vratili spavati.
Jednog događaja ću se dugo sijećati. Bilo je to negdje sredinom 90-tih, u Mađarskoj, kada sam mislio da nema šnse da se za preko 300 ljudi održi noćni trening, a i ako ga i bude, sigurno ćemo moći zabušavati. Hm, promašaj. Kamp je imao razglas pa je svih 300 je bilo u vrsti za nepunih 5 minuta. Svi su voditelji (njih 10-tak) imali velike reflektorske baterije i nije bilo šanse da promašiš jedan jedini sklek.
Najsmješnija situacija u vezi s noćnim treningom je bila u Novom Vinodolskom. Pričao sam dobrom prijatelju skoro 2 puna sata kako sam, koga i kada zaribao za noćni trening. Ispričao sam mu sve fore, cake, humor i sve moguće dogodovštine kojih sam se mogao sjetiti. Otišli smo spavati oko 12 sati, a kroz nepunih sat vremena glavni trener je došao do mene i rekao da budim ostale za noćni trening, hahaha. Znao sam da ću sve uspijeti probuditi, ali i da prijatelju neću moći objasniti da je sad "za zbilja". Budim ja tako njega, a on će na to : "Pa šta ti misliš da sam ja glup ?? " naravno, koja je vjerojatnost da će mi povjerovati. Nitko imalo pametan ne bi povjerovao. Skoro 10 minuta sam ga uvjeravao da ćemo svi raditi kaznu ako ne bude razuman i ne dođe na trening, Haha, naravno da mi i dalje nije vjerovao. Mislio sam da sam iscrpio sve ideje i gluposti za noćni trening. Ovo se pokazalo najboljim. Sreća naša da je glavni trener ušao u sobu i osobno konačno probudio mog prijatelja. Pretpostavljam da ni njemu nije skroz vjerovao, hahaha.
Na jednom noćnom pogasile su se sve lampe dok smo trčali. Pretpostavljam da je elektra ugasila uličnu rasvjetu, no svejedno jeziv osjećaj. Bilo je svega, no bilo nas je uvijek barem 50 i radili smo zajedno. Karate nije timski sport, ali pojam "team buildinga" svakako je prisutan.
Utješna stvar u svemu tome je da nakon noćnog treninga nema jutarnjeg treninga. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Unazad zadnjih 10-tak godina noćni treninzi su jednostavno prestali. Možda i naši učitelji stare i ne da im se prekidati san. "Rešpekt" prema noćnom treningu i dalje ostaje. Dolaze nove generacije i ukoliko se koji noćni trening održi, siguran sam da će me još koja ljudska glupost ili ideja za zafrkancijom iznenaditi. Tako strašan, a opet svi ga se sa smijehom sjećaju. Noćni trening.
Putovanja na karate seminare i razna školovanja obično traju po nekoliko dana. Tri treninga dnevno uobičajena su praksa uz jedan noćni trening u toku cijelog seminara. Taj jedan noćni trening i nije veliki problem ... osim ako ga ne radiš cijelu noć kao što je to bilo u slučaju mog prvog "susreta" sa "the noćnim", davne 1986. godine u Sloveniji. Tada je pristup kyokushin karateu bio "malo drugačiji" i trenirali su ga većinom stariji od 16 godina. Nočni trening počinjao bi trčanjem po šumi uz rijeku Krku. Vidljivost je bila gotovo nikakva, a kako se ne bi izgubili trčali smo držeći jedan drugoga za pojas. Starijima možda i nije bilo tako teško, no kad si jedan od samo troje djece na seminaru i imaš 9 godina, trčiš negdje na začelju kolone "viseći" na nečijem pojasu.
Mali si, debeli i trčanje ti baš i nije omiljena vježba, mrkli je mrak, oko tebe snijeg, a vanjska se temperatura spuštala i do -10°C. U tom trenutku baš i ne razmišljaš kako je to sve fora. Jedan noćni trening još bi se dao i izdržati, ali tada smo ga, naravno, imali svaku noć.
Slijedeće noći išli smo u ledenu vodu rijeke Krke (odrasli skroz, a djeca do koljena). Tuširanje hladnom vodom nakon treninga svakako je pridonjelo doživljaju. Jedne noći nisu me mogli probuditi cijelih 20 minuta uzastopno lupajući po vratima. Morali su probuditi domara da otvori vrata, a ja sam za nagradu nakon toga, naravno, imao trening sam sa svojim senpaiem u 2 ujutro na snijegu. Noćni čuvar obilazio je kamp svijetleći baterijom, a mi bi svaki put kad bi snop svjetla okrenuo prema nama legli u snijeg da nas ne primjeti. Valjda je i mom učitelju bilo jasno da će teško objasniti zašto 2 budale u kimonima u 2 ujutro na snijegu rade zenkucu dachi i mae keage. Hahaha, kada bi danas neki trener sličnu stvar priuštio djetetu, vjerojatno bi već slijedeće jutro bio u svim novinama.
Ono što je najzanimljivije u svemu tome, usprkos treniranja bosim nogama na snijegu, trčanja po zimi, ulazaka u hladnu rijeku i tuširanja hladnom vodom....na seminar sam došao prehlađen uz blagu temperaturu, a vratio se doma potpuno zdrav. Na prvi slijedeći trening otišao sam bez razmišljanja i nije mi palo na pamet da odustanem. Ponavljam, imao sam 9 godina. Kad bolje razmislim, ni velikima noćni trening nije baš lako padao. Naime, kad misliš da nema noćnog i popiješ si par piva nakon večere, pojedeš kekse a netko ti nakon pola sata sna kaže da moraš trčati, pretpostavljam da se osjećaš "odlično" i baš si oran za još jedan trening. Svakih je nekoliko stotina metara netko "grlio" stablo ili "ljubio" travu.
Jedna ljetna škola održana je na istom mjestu. Mi klinci smo, kako to obično biva, bili malo nestašni pa smo za kaznu svaku noć imali buđenje u 1 sat i trčanje na vrh brdašca. Tko prvi stigne, prvi ide na spavanje. Obzirom da mi trčanje nikada nije bila jača strana, bez obzira na motivaciju, uvijek sam išao spavati pred kraj trčanja, a da bi stvar bila bolja, onaj tko stigne zadnji dobio bi i "nagradu" te trčao još jednom sam.
Ooo ima tu još uspomena... mislim da su još bile 80-te, bili smo u Velikoj, pokraj Požege. Spavali smo u planinarskom domu i bilo nas je 16 u sobi. Idealna situacija za podmetanje raznih gluposti kao npr: mazanje "uspavanih ljepotana" kaladontom, paljenja šibice među prstima i sl., pa osim činjenice da skoro uopće nisi smio zaspati, kao ti ne bi nešto "složili", zbog spomenutih podmetanja dobivali bi i kaznene noćne treninge, i to one vrlo maštovite: trčali bi po glavnoj prometnici, trčali još malo, pa smo onda još trčali, pa smo za promjenu trčali ... a onda smo svi skočili u bazen da bi na kraju još malo trčali.
Dobrodošli u 90-te. Mislio bi čovjek da smo s kojom godinom više postali i pametniji. E pa nismo. Ideje su bile još bolje, a ni učitelji nisu gubili inspiraciju.
Novi Vinodolski, prva noć, 1 ujutro. Sakupljali smo se po hotelu cijeli sat, nakon malo trčanja, trening se nastavio vježbanjem karate tehnike uz more čekajući izlazak sunca. Manje od 5 sati ujutro sigurno nije bilo. Bio je to najljepši izlazak sunca koji sam u životu doživio. Možda ne toliko zbog ljepote izlazećeg sunca, koliko zbog činjenice da je trening napokon završio, morali smo još "samo" dotrčati nazad do hotela. To i ne bi bio problem, no kad čovjek, uz ono malo koncentracije koje mu je preostalo, trči negdje na trećini kolone i ne shvati da je 10 ljudi ispred njega preskočilo prepreku, lančani sudar je neizbježan, a u 5 ujutro takav događaj nasred rive daje posebnu čar završetku treninga. Opći kaos je izraz koji to opisuje.
Svima je dobro poznato da kyokushin prati i disciplina, pa se tako i strah da nitko ne smije zakasniti na noćni trening isto dao dobro iskoristiti. Dogovorila se tako jednom cijela ekipa, da pozaključavamo vrata i ne otvaramo sobe kako bi se činilo da nas nema. Poslali smo najmanjeg da probudi odabranu sobu za noćni trening, kaže im da kasne i brzo zbriše tako da izgleda kao da se vratio u vrstu. "Žrtve" su nakon buđenja ipak provjeravale ostale sobe, kucale, pokušavale otvoriti vrata, no kad su se uvjerili da zaista nikog više nema počeli su mahnito trčati u kimonima po hotelu, žureći se na trening kojeg u biti nema, da bi tek izišavši u mrak predvorja shvatili da je to sve lažno. Ljepše se nisam nikad nasmijao.....
No priča nije gotova, na povratku u sobe galamom su probudili glavnog voditelja pa su jadni dobili još i kaznu sklekova. Da bi stvar bila bolja, kada su nas pokušali tuž akati svi su im se smijali, mi kaznu nismo dobili, ali zbog viška energije na kraju smo svi ipak morali odraditi noćni trening. Vrijedilo je... hahaha. "Žrtve" su se, naravno, željele osvetiti pa su nas zaključali na balkon i nisu nas htjeli otključati. Jedino rješenje je bilo da mojih stotinjak kila sa nekoliko metara skoči u čemprese, te da nam s vanjske strane otvorim sobu. Ponavljam, vrijedilo je i učinio bih to opet...hahaha. Mnogo smo ljudi znali lažno probuditi za noćni trening. Prošli bi pored nas u predvorju dok bi im se mi glasno smijali, a oni bez promjene izraza lica pogledaju, vide da noćnog treninga u biti nema i mirno odu spavati. Ujutro se najčešće ničega ne bi sijećali.
Najbolji su klinci kad se bude za noćni trening. Jedan zove mamu, drugi tatu, treći se uopće ne da probuditi. Neki se obuku u kimono pa zaspu, neki jednostavno samo zaspu. Nakon treninga pak većina zaspe u tenisicama i mokrom kimonu, jednostavno uđu u sobu i pokriju se. Neki se obuku iziđu van i zaspu naslonjeni na zidić. Mnogo njih se zaključa i uspije probuditi tek kad se probudi nekoliko soba do njega ili barem cijeli kat. Ako i uspiju doći na trening međusobno se sudaraju, padaju, mijenjaju mjesto u vrsti, neki čak kao papige spavaju otvorenih očiju. Danas provjeravam svako dijete barem četiri puta, haha, jer bojim se da nisam vidio sve ideje.
Uh, bilo je toliko dogodovština, no pokušati ću skratiti... Bilo je noćnih treninga kad smo držali ruke u zraku barem pola sata, na nekim noćnim smo radili poskoke dok noge ne bi gotovo otpale, a nekoliko puta se desilo da su nas probudili, posložili u vrstu a onda vratili spavati.
Jednog događaja ću se dugo sijećati. Bilo je to negdje sredinom 90-tih, u Mađarskoj, kada sam mislio da nema šnse da se za preko 300 ljudi održi noćni trening, a i ako ga i bude, sigurno ćemo moći zabušavati. Hm, promašaj. Kamp je imao razglas pa je svih 300 je bilo u vrsti za nepunih 5 minuta. Svi su voditelji (njih 10-tak) imali velike reflektorske baterije i nije bilo šanse da promašiš jedan jedini sklek.
Najsmješnija situacija u vezi s noćnim treningom je bila u Novom Vinodolskom. Pričao sam dobrom prijatelju skoro 2 puna sata kako sam, koga i kada zaribao za noćni trening. Ispričao sam mu sve fore, cake, humor i sve moguće dogodovštine kojih sam se mogao sjetiti. Otišli smo spavati oko 12 sati, a kroz nepunih sat vremena glavni trener je došao do mene i rekao da budim ostale za noćni trening, hahaha. Znao sam da ću sve uspijeti probuditi, ali i da prijatelju neću moći objasniti da je sad "za zbilja". Budim ja tako njega, a on će na to : "Pa šta ti misliš da sam ja glup ?? " naravno, koja je vjerojatnost da će mi povjerovati. Nitko imalo pametan ne bi povjerovao. Skoro 10 minuta sam ga uvjeravao da ćemo svi raditi kaznu ako ne bude razuman i ne dođe na trening, Haha, naravno da mi i dalje nije vjerovao. Mislio sam da sam iscrpio sve ideje i gluposti za noćni trening. Ovo se pokazalo najboljim. Sreća naša da je glavni trener ušao u sobu i osobno konačno probudio mog prijatelja. Pretpostavljam da ni njemu nije skroz vjerovao, hahaha.
Na jednom noćnom pogasile su se sve lampe dok smo trčali. Pretpostavljam da je elektra ugasila uličnu rasvjetu, no svejedno jeziv osjećaj. Bilo je svega, no bilo nas je uvijek barem 50 i radili smo zajedno. Karate nije timski sport, ali pojam "team buildinga" svakako je prisutan.
Utješna stvar u svemu tome je da nakon noćnog treninga nema jutarnjeg treninga. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Unazad zadnjih 10-tak godina noćni treninzi su jednostavno prestali. Možda i naši učitelji stare i ne da im se prekidati san. "Rešpekt" prema noćnom treningu i dalje ostaje. Dolaze nove generacije i ukoliko se koji noćni trening održi, siguran sam da će me još koja ljudska glupost ili ideja za zafrkancijom iznenaditi. Tako strašan, a opet svi ga se sa smijehom sjećaju. Noćni trening.
Sva Prava Pridržana ©