Put u Japan (Kyokushin karate natjecanje)
Japan. Zemlja izlazećeg sunca, borilačkih vještina, bonsai stabalaca i samuraja. Zemlja tehnologije i geishi. Zemlja napretka. Jedan potpuno drugačiji svijet. U Japanu sam boravio dva puta po sedam dana i oba puta to je bio nezaboravan doživljaj. Putovali smo na svjetsko prvenstvo u Kyokushin karateu. S obzirom na protokol samog natjecanja nismo imali mnogo vremena, no svaki trenutak proveden u drugačijem svijetu donosi beskonačno mnogo novih informacija.
Na svjetsko prvenstvo u Kyokushin karateu Hrvatska može poslati dva natjecatelja. Da biste postali jedan od odabranih stvarno morate uložiti puno truda i odricanja. S obzirom da su borbe za seniore punim kontaktom i bez zaštitne opreme nije bitno samo biti najbolji u državi već je potrebno biti kvalificiran i sposoban izdržati. Koliko god da je meni to bio psihofizički napor, mojem učitelju je bio sigurno još veći samom činjenicom da mu je moja gospođa baka rekla da će ga "upucat" ako mi bude nedostajala vlas s glave. Nije se šalila.
Letjeli smo zrakoplovom iz Zagreba za Frankfurt, a zatim iz Frankfurta za Tokyo. Bilo mi je jako čudno kada nam je službenica za pultom zrakoplovne luke u Frankfurtu rekla da imamo "samo" 40 minuta da uđemo na zrakoplov za Japan i da se zato moramo jako požuriti. Tada sam ugledao ljude kako se voze na malim električnim vozilima i shvatio da je zrakoplovna luka ogromna. Mali grad. Zrakoplovi polijeću svaku minutu i čekaju u redu za polijetanje kao što mi čekamo u automobilu na semaforu. Letjeli smo 11 sati bez slijetanja. Iz zalaska sunca ulijećete u izlazak sunca, krasni prizori.
Znao sam da je Sibir velik, no koliko je veliki shvatio sam nakon 5 sati leta pri brzini od nekoliko stotina km/h kada vidite samo snijeg, led, bjelinu, cestu i željeznicu u obliku dvije crte. Još da nisam sjedio pored osobe koja je slinila po sjedalu do mene i hrkala doživljaj bi bio savršen. Vrijeme u Japanu je 8 sati više u odnosu na vrijeme kod nas. Svi se bude, a vama je dva sata ujutro. Zamijenite dan za noć. Kada sletite, vrtite sliku u glavi, pospani ste, a svi oko vas imaju kose oči i čudno vas gledaju. Odjednom ste vi nešto strano i drugačije.
Prvo svjetsko prvenstvo je bilo u Yokohami. Autobusom smo se od Tokyja vozili 2 sata. Bitno je to napomenuti jer nam je brzim vlakom pri povratku trebalo samo 10 minuta. Dok se vozite u vlaku, vidite skoro samo boje. Vlak je došao točno na sekundu i stao u 10 cm točno na crtu za ulaz putnika. Fascinantno. Mi tek sada na autocesti imamo brzoprolazeće rampe na 40 km/h, a na njihovoj cesti još 1996. su prolazili s 90 km/h. Mobitelom se koristio svaki drugi Japanac kada smo mi tek otkrili mobitel. Naravno, u poslovnom dijelu Tokya i Yokohame. Postoje i tamo siromašne "četvrti" ili, bolje rečeno, mali gradovi unutar grada.
Natjecanje
Teško da smo išta primijetili dok natjecanje nije bilo gotovo. Prvu borbu imao sam s natjecateljem iz Arube (Centralna Amerika) i borbu sam dobio. Znao sam već dan prije tko je i proučavao sam mu kretnje satima ne bih li uočio nešto što mi može pomoći. Ne bih rekao strah, već ogromno poštovanje prema svemu što slijedi. Frka i panika nisu dovoljni izrazi, hahaha. Drugu borbu sam trebao imati s natjecateljem iz Irana koji se nije pojavio pa sam imao sreće. Konačno. Cijeli život nisam imao sreće u ždrijebu i uvijek sam kretao iz pretkola i morao odraditi sve borbe do finala. Hajde barem jednom. Treću borbu sam već odmjerio Japanca koji bi mogao biti, bio je mali i imao je SHODAN i vjerovao sam da ću ga pojesti za doručak. Lijepo sam si zamislio, no kako to obično biva... imao je SANDAN i bio je malko veći od moje "mete"... i bio je prvak Japana u nekoliko navrata. Zvao se Ko Tanikawa. Dobro sam se nosio 3 minute i u jednom trenutku mu uspio izbiti zrak, no suci to nisu vidjeli. Bio je bolji i iskusniji borac pa sam izgubio na sudačku odluku. Kasnije se Tanikawa plasirao na treće mjesto. Uzevši u obzir da je 70% borbi završeno knock out-om, a od toga da su natjecatelji u 10% borbi izneseni na nosilima, te da sam bio najmlađi natjecatelj s 19 godina, dvije dobivene borbe i častan poraz kao dostojan protivnik trećeplasiranome nije bio nimalo loš rezultat. Plasirao sam se na 35. mjesto od 128 natjecatelja. Također, ne moram promijeniti učitelja jer ga moja baka neće upucati. Stres je prošao, no to nije značilo da neću učiti iz svake sljedeće borbe koja slijedi. Nakon mojih borbi gledao sam natjecanje dva dana po deset sati bez trunke odmora i nije mi uopće bilo dosadno, što se za snimatelja u tim trenutcima nije moglo reći. Imam još negdje snimku gdje je zaspao usred borbi, te snimio pod i noge.
Poslije natjecanja
Nakon završetka natjecanja, druženje s legendama Kyokushina, rukovanje, slikanje i razgovori učinili su ta prvenstva posebnima i za pamćenje. Tada sam shvatio da sam se s nekim od tih legendi mogao i boriti da me ždrijeb tako zapao. Kada bolje razmislim, ždrijeb je bio odlično složen. Obnovio sam engleski i čuo izvorni japanski. Naravno da se nisam mogao naslušati japanskog jezika na televiziji. Ništa nisam razumio, no bilo mi je izrazito zabavno satima gledati japansku televiziju. Ionako smo zamijenili noć za dan. Prvi put sam u Japanu jeo samo McDonald's, no drugi puta samo japansku hranu. Japanska hrana je drugačija, no odlična, barem meni. Bilo je i tu promašaja. Uzeo sam nekakve bobice za prilog koje su izgledale kao ukiseljene lučice. Počeo sam ih jesti kao bombone, a djelovanje im počinje s nekoliko sekundi zaostatka. Koliko bobica možete pojesti ako ste jako gladni u nekoliko sekundi? Pitanje je bitno kada shvatite da jedna ide na zdjelu riže kako bi riža bila ljuta, da bude onako "šarf". Joj! Čili je slatki bombon naspram navedenog.
Ulice u Tokyu (barem Tokyo centar) su savršeno čiste. Na cesti nema mrvice, komadića ičega pa ni lišća. Kad su na ulici radovi, kopa se mala rupa. Četiri čovjeka rade. Od toga jedan kopa, dvojica paze na promet u okolini, a jedan nadzire. Naravno, to je u blizini carske palače, no svejedno. Ljudi u prodavaonicama su izrazito ljubazni. Ne bi čovjek vjerovao koji je problem kupiti limenku sa sokom, a sve piše na japanskom. Još uvijek čuvam konzervu i ne znam što je unutra. Zgrada visine nekoliko puta veće od našega najvišeg nebodera u izgradnji ima gradilište tlocrta te zgrade - znači da ga nema. Parkovi su posebni. Savršeno uređeni, uredni i posebno građeni. Jezera i Koi ribe, azijske biljke, spomenici i japansko pismo na kamenju daju poseban dašak ljepote. Grad je ogroman. Samo jednu stanicu podzemne željeznice smo pješačili dva sata kroz ulice. Kvartovi van centra su opći kaos. Ulice nisu ravne i ne sijeku se okomito, nego u različitim smjerovima. Šuma linija u gomili kućica različitih visina. Kaos u labirintu, a znali smo točno kuda idemo i uspjeli se izgubiti u labirintu. Posjetili smo Honbu Dojo gdje je Sosai Oyama počeo s podučavanjima u karateu. Zgrada i dojo nisu ništa posebno, a toliko su mnogo dali prema svijetu. Jednostavno za ne povjerovati. Sada je to muzej kyokushin karatea. Sumo hrvač na cesti sa djevojkom veličine njegove noge i drže se za ruke još je jedna u nizu slika koju ću zapamtiti za čitav život. Hramovi i njihova okolina su fenomenalna slika. Da smo barem tada imali digitalne fotoaparate koje imamo danas.
Stekao sam mnogo novih prijatelja u drugim zemljama, mnogo iskustva i vidio puno lijepih stvari. Doživio sam puno toga, no Japan ima posebno mjestu u mome srcu. Nadam se da ću se uspjeti vratiti kao turist na barem nekoliko dana. Nezaboravno iskustvo koje preporučam svakome. Naravno, osim onog dijela gdje se morate boriti.
Više slika možete pogledati na: facebook.com
Na svjetsko prvenstvo u Kyokushin karateu Hrvatska može poslati dva natjecatelja. Da biste postali jedan od odabranih stvarno morate uložiti puno truda i odricanja. S obzirom da su borbe za seniore punim kontaktom i bez zaštitne opreme nije bitno samo biti najbolji u državi već je potrebno biti kvalificiran i sposoban izdržati. Koliko god da je meni to bio psihofizički napor, mojem učitelju je bio sigurno još veći samom činjenicom da mu je moja gospođa baka rekla da će ga "upucat" ako mi bude nedostajala vlas s glave. Nije se šalila.
Letjeli smo zrakoplovom iz Zagreba za Frankfurt, a zatim iz Frankfurta za Tokyo. Bilo mi je jako čudno kada nam je službenica za pultom zrakoplovne luke u Frankfurtu rekla da imamo "samo" 40 minuta da uđemo na zrakoplov za Japan i da se zato moramo jako požuriti. Tada sam ugledao ljude kako se voze na malim električnim vozilima i shvatio da je zrakoplovna luka ogromna. Mali grad. Zrakoplovi polijeću svaku minutu i čekaju u redu za polijetanje kao što mi čekamo u automobilu na semaforu. Letjeli smo 11 sati bez slijetanja. Iz zalaska sunca ulijećete u izlazak sunca, krasni prizori.
Znao sam da je Sibir velik, no koliko je veliki shvatio sam nakon 5 sati leta pri brzini od nekoliko stotina km/h kada vidite samo snijeg, led, bjelinu, cestu i željeznicu u obliku dvije crte. Još da nisam sjedio pored osobe koja je slinila po sjedalu do mene i hrkala doživljaj bi bio savršen. Vrijeme u Japanu je 8 sati više u odnosu na vrijeme kod nas. Svi se bude, a vama je dva sata ujutro. Zamijenite dan za noć. Kada sletite, vrtite sliku u glavi, pospani ste, a svi oko vas imaju kose oči i čudno vas gledaju. Odjednom ste vi nešto strano i drugačije.
Prvo svjetsko prvenstvo je bilo u Yokohami. Autobusom smo se od Tokyja vozili 2 sata. Bitno je to napomenuti jer nam je brzim vlakom pri povratku trebalo samo 10 minuta. Dok se vozite u vlaku, vidite skoro samo boje. Vlak je došao točno na sekundu i stao u 10 cm točno na crtu za ulaz putnika. Fascinantno. Mi tek sada na autocesti imamo brzoprolazeće rampe na 40 km/h, a na njihovoj cesti još 1996. su prolazili s 90 km/h. Mobitelom se koristio svaki drugi Japanac kada smo mi tek otkrili mobitel. Naravno, u poslovnom dijelu Tokya i Yokohame. Postoje i tamo siromašne "četvrti" ili, bolje rečeno, mali gradovi unutar grada.
Natjecanje
Teško da smo išta primijetili dok natjecanje nije bilo gotovo. Prvu borbu imao sam s natjecateljem iz Arube (Centralna Amerika) i borbu sam dobio. Znao sam već dan prije tko je i proučavao sam mu kretnje satima ne bih li uočio nešto što mi može pomoći. Ne bih rekao strah, već ogromno poštovanje prema svemu što slijedi. Frka i panika nisu dovoljni izrazi, hahaha. Drugu borbu sam trebao imati s natjecateljem iz Irana koji se nije pojavio pa sam imao sreće. Konačno. Cijeli život nisam imao sreće u ždrijebu i uvijek sam kretao iz pretkola i morao odraditi sve borbe do finala. Hajde barem jednom. Treću borbu sam već odmjerio Japanca koji bi mogao biti, bio je mali i imao je SHODAN i vjerovao sam da ću ga pojesti za doručak. Lijepo sam si zamislio, no kako to obično biva... imao je SANDAN i bio je malko veći od moje "mete"... i bio je prvak Japana u nekoliko navrata. Zvao se Ko Tanikawa. Dobro sam se nosio 3 minute i u jednom trenutku mu uspio izbiti zrak, no suci to nisu vidjeli. Bio je bolji i iskusniji borac pa sam izgubio na sudačku odluku. Kasnije se Tanikawa plasirao na treće mjesto. Uzevši u obzir da je 70% borbi završeno knock out-om, a od toga da su natjecatelji u 10% borbi izneseni na nosilima, te da sam bio najmlađi natjecatelj s 19 godina, dvije dobivene borbe i častan poraz kao dostojan protivnik trećeplasiranome nije bio nimalo loš rezultat. Plasirao sam se na 35. mjesto od 128 natjecatelja. Također, ne moram promijeniti učitelja jer ga moja baka neće upucati. Stres je prošao, no to nije značilo da neću učiti iz svake sljedeće borbe koja slijedi. Nakon mojih borbi gledao sam natjecanje dva dana po deset sati bez trunke odmora i nije mi uopće bilo dosadno, što se za snimatelja u tim trenutcima nije moglo reći. Imam još negdje snimku gdje je zaspao usred borbi, te snimio pod i noge.
Poslije natjecanja
Nakon završetka natjecanja, druženje s legendama Kyokushina, rukovanje, slikanje i razgovori učinili su ta prvenstva posebnima i za pamćenje. Tada sam shvatio da sam se s nekim od tih legendi mogao i boriti da me ždrijeb tako zapao. Kada bolje razmislim, ždrijeb je bio odlično složen. Obnovio sam engleski i čuo izvorni japanski. Naravno da se nisam mogao naslušati japanskog jezika na televiziji. Ništa nisam razumio, no bilo mi je izrazito zabavno satima gledati japansku televiziju. Ionako smo zamijenili noć za dan. Prvi put sam u Japanu jeo samo McDonald's, no drugi puta samo japansku hranu. Japanska hrana je drugačija, no odlična, barem meni. Bilo je i tu promašaja. Uzeo sam nekakve bobice za prilog koje su izgledale kao ukiseljene lučice. Počeo sam ih jesti kao bombone, a djelovanje im počinje s nekoliko sekundi zaostatka. Koliko bobica možete pojesti ako ste jako gladni u nekoliko sekundi? Pitanje je bitno kada shvatite da jedna ide na zdjelu riže kako bi riža bila ljuta, da bude onako "šarf". Joj! Čili je slatki bombon naspram navedenog.
Ulice u Tokyu (barem Tokyo centar) su savršeno čiste. Na cesti nema mrvice, komadića ičega pa ni lišća. Kad su na ulici radovi, kopa se mala rupa. Četiri čovjeka rade. Od toga jedan kopa, dvojica paze na promet u okolini, a jedan nadzire. Naravno, to je u blizini carske palače, no svejedno. Ljudi u prodavaonicama su izrazito ljubazni. Ne bi čovjek vjerovao koji je problem kupiti limenku sa sokom, a sve piše na japanskom. Još uvijek čuvam konzervu i ne znam što je unutra. Zgrada visine nekoliko puta veće od našega najvišeg nebodera u izgradnji ima gradilište tlocrta te zgrade - znači da ga nema. Parkovi su posebni. Savršeno uređeni, uredni i posebno građeni. Jezera i Koi ribe, azijske biljke, spomenici i japansko pismo na kamenju daju poseban dašak ljepote. Grad je ogroman. Samo jednu stanicu podzemne željeznice smo pješačili dva sata kroz ulice. Kvartovi van centra su opći kaos. Ulice nisu ravne i ne sijeku se okomito, nego u različitim smjerovima. Šuma linija u gomili kućica različitih visina. Kaos u labirintu, a znali smo točno kuda idemo i uspjeli se izgubiti u labirintu. Posjetili smo Honbu Dojo gdje je Sosai Oyama počeo s podučavanjima u karateu. Zgrada i dojo nisu ništa posebno, a toliko su mnogo dali prema svijetu. Jednostavno za ne povjerovati. Sada je to muzej kyokushin karatea. Sumo hrvač na cesti sa djevojkom veličine njegove noge i drže se za ruke još je jedna u nizu slika koju ću zapamtiti za čitav život. Hramovi i njihova okolina su fenomenalna slika. Da smo barem tada imali digitalne fotoaparate koje imamo danas.
Stekao sam mnogo novih prijatelja u drugim zemljama, mnogo iskustva i vidio puno lijepih stvari. Doživio sam puno toga, no Japan ima posebno mjestu u mome srcu. Nadam se da ću se uspjeti vratiti kao turist na barem nekoliko dana. Nezaboravno iskustvo koje preporučam svakome. Naravno, osim onog dijela gdje se morate boriti.
Više slika možete pogledati na: facebook.com
Sva Prava Pridržana ©