Moje prvo natjecanje
Bilo je to ne toliko davno i ne toliko blizu. Dana 1.5.2004.(ja sam tada imao 7 godina), odjednom iz čistog mira (barem sam ja tako mislio) Senpai je rekao da će 5.6.2004. biti natjecanje u našem gradu, Dugom Selu. Nisam pretjerano reagirao zato što je i prije Senpai govorio isto, ali sam ja bio "premali"(za natjecanje). Na ugodno iznenađenje Senpai je rekao: "Martine da li bi ti htio nastupiti". Moj brat Filip je već prije nastupao pa sam mislio ako može i on, zašto ne bih mogao i ja. Na isti način Senpai je pružio priliku mnogima da pokušaju i većina je htjela navedeno. Počeli smo se pripremati za natjecanje (tako sam mislio u tom trenutku). Do tada se mi "manji" nismo uopće pripremali (nije imalo smisla da nas Senpai priprema, a mi ne idemo na natjecanje).Tu i tamo smo imali koji borbeni trening, a borili smo se 15 min pa radili nešto drugo (snagu, tehniku karatea, taktiku, ponekad i igre...). Ovo je bilo drugačije. Treninzi su na počeli ličiti na slijedeće: trčanje (30 min), pokoja vježba snage, razgibavanje (15 min) i onda borba, borba i samo borba. Puno smo vježbali i vježbali i vježbali....Napokon, došao je taj dan, 5.6.2004. (dan turnira). Ušli smo u dvoranu. U dvorani je bilo toliko "rulje" da smo mi natjecatelji jedva prolazili (tada smo još bili u maloj dvorani). Sve mi se činilo savršeno dok nisam zapazio da imamo samo 2 kompleta opreme (2 oklopa, 2 para rukavica, 2 kacige, 2 shimpana). Mislio sam da će nam to biti premalo, ali sreća da bilo je dovoljno. Prozivali su moje prijatelje, ali mene nisu (ili je meni vrijeme prolazilo spooooooooro). Napokon, prozvali su i mene. Krenuo sam u borbu. U mislima mi je bilo samo slijedeće: "ruke kod glave", "čim mi se pruži prilika, uputiti nogu do glave, moram iskoristiti tu priliku jer su takve prilike rijetke" i "ne smijem ulaziti u izravnu borbu jer sam manji i bez veze gubim energiju". Taktika mi je bila "vrti se u krug, napravit seriju udaraca i uputiti nogu prema glavi ako se pruži prilika, serija ". Kada sam dobio prvi udarac u oklop tek sam se tada probudio. Držao sam se taktike. Naravno, (obzirom da sam se držao taktike) pobijedio sam. Opet me malo duže vremena nisu prozivali. Nakon dužeg vremena napokon su me prozvali. Ušao sam u borbu samouvjereno (bahato). Počeo sam spuštat ruke i prestao sam paziti. Zbog toga sam izgubio borbu. Ovaj puta sam brzo prozvan. Opet ulazim u borbu. Staložen sam i miran. Krenula je borba. Nisam imao šanse. Protivnik je od mene bio teži 5 kilograma i viši za "1 i pol glavu". Naravno on je "navalio" na mene, kao da sam mesni odrezak. Nisam mogao ništa učiniti. Opet sam izgubio. Do kraja turnira me više nisu prozivali. Došao je i kraj. Imali smo borbu "svaki sa svakim" u kategoriji. Nisam znao rezultat. Svi samo stali u jednu liniju. Počelo je dijeljenje medalja. Osvojio sam treće mjesto. Očito nas tada nije bilo puno u toj kategoriji. Kada su se sve medalje podijelile došao je čas da se podijele pehari za najbolju mušku i najbolju žensku tehniku. Najprije se dijelila ženska najbolja tehnika, dobila ju je "neka cura". Tada se dijelila najbolja muška tehnika. Pomislio sam kako bi bilo lijepo da ja dobijem taj pehar. Kada sam si to zamišljao čovjek na razglasu je rekao: "Nećete vjerovati, tako malen, a najbolji tehničar" ;Martin Čekada. Zamalo sam se onesvijestio. Dobio sam pehar. EEEEEj, dobio sam pehar....Tada sam bio jedan od rijetkih u klubu koji su ga imali. U tom trenutku sam bio najsretniji čovjek na svijetu. Odmah sam shvatio da priprema za natjecanje nije bila samo borba u trajanju od mjesec dana, nego nekoliko godina treninga koje su dovele do rezultata. Danas kada vidim pehar sjetim se tih divnih trenutaka.
Martin Čekada (11 godina)
Martin Čekada (11 godina)
Sva Prava Pridržana ©