Život u dojo-u počinje naklonom. Naklonom kojim izražavate pozdrav prostoru posvećenom disciplini duha i tijela i zahvalnost cijelom nizu učitelja koju su tu vještinu prenijeli do Vašeg učitelja, koji ju prenosi Vama. Život u dojo-u je fragmentaran, segmencioniran u male odsječke određenih dana u tjednu, fragmente vremena koje ste oteli od svakodnevice, stalne utrke čiji je cilj obično teško dohvatan – škola, novac, obveze. Ravnoteža je veoma važna. Jurnete li brže nego li Vas noge mogu pratiti, padnete. U krevet. U bolnicu. Zato je potreban predah. Nešto drugačije od sjedenja, drugačije od neutrošenog adrealina stresnih situacija.
Trening uvijek počinje formalnim pozdravom – osnivaču Kyokushin stila, Sosai-u Masutatsu Oyami, potom sensei-u i svim starijim učenicima, senpai-ima (starijim učenicima) – potom razgibavanje i zagrijavanje, tehnike, pa kate i na kraju borbe. Zvuči veoma lako i jednostavno, izrečeno u četiri riječi, ali svaka od njih teži puno znoja, napora i onog osjećaja peckanja mišića koji su otkazali poslušnost. Među kyokushinkai-cima se govori da je pravi trening onaj na kojem si tri puta umro. Nakon sat – sat i pol borbe sa zamišljenim protivnikom, dobijete pravog. Ali onaj virtualni Vas je toliko iscrpio, otežao Vam kimono znojem, da biste vrlo rado pristupili djeci cvijeća i sklopili mir s opakim \”bratom\” pred Vama. No, ni govora o tome. On Vas pristojno pita želite li se boriti s njim. Najgore je kad je pred Vama neki mladi početnik, željan dokazivanja, a još uvijek nespretan. Kakav sam recimo ja. Onda morate biti spremni na sve. Kao u stvarnom životu, na koji nas ovaj stil maksimalne istine zapravo i priprema. Čak i na zabranjene udarce šakom u glavu, u genitalije. Nakon serije borbi, ne obraćate pažnju koliko je fotogeničnosti ostalo na Vama s početka treninga. Bitno je samo stajati na nogama i moći stati u vrstu. Sve je gotovo. Još jedan preživljen trening. Nakon njega, sve što Vas čeka u životu može biti samo lakše i ugodnije. Sada je vrijeme za seizu.
Meditacija. Sosai je znao meditirati ispod slapa. Snagom volje zanemario bi neudobnost ledene vode i posvetio se poniranju u sebe. Tako se i od Vas traži da zanemarite položaj koji su samo Japanci mogli izmisliti, u kojem sjedite na vlastitim petama, (nogu svijenih ispod sebe, grčevi se premišljaju bi li se ili ne bi pojavili u tabanima) i oslobodite duh tjelesnih okova. I zaista, zatvorenih očiju, u mukloj tišini prepune dvorane, odjednom postoji samo Vaša esencija. Istovremeno ste duboko u sebi i izvan sebe. Mali i veliki. Svugdje i nigdje. Nema misli. Samo disanje. A onda i njega nestane… U starnost Vas vrati senseijev glas – JAME! – dosta, a željno Vas pozdravljaju i lagano utrnule noge, trepćete i gledate ispred sebe, kao da ste se netom vratili sa putovanja. Sensei pita – Ima li pitanja? – ne zavaravajte se, to je samo formalno vrijeme za klupske obavijesti, jer postavljanje pitanja i produžavanje agonije gomile karateka veoma svijesnih sad već vrišteće želje za ustajanjem – nije pametno; u slučaju da se želite opet pojaviti na treningu. Formalni završetak treninga pozdravljanjem dojo-a, Sensei-a i senpai-a, kao i međusobnim pozdravljanjem suvježbenika i suparnika, odvodi Vas do izlaska iz dvorane, kada se završnim naklonom opraštate od balansirajućeg isječka života u dojo-u, iscrpljeni, ali sretniji.
ZAŠTO KYOKUSHIN? Kyokushin zahtjeva punu posvećenost duha, svoje korjene ima u zen-budizmu, ali i tijela. Upornost i nastojanje, puno truda i znoja, no pod budnim okom sensei-a, učitelja, koji Vaša nastojanja usmjerava i vodi u pravom smjeru, jer je prošao istim putem kojim mi idemo. Zato Vas \”društvo maksimalne istine\” kali u istinskog borca, ne samo u kriznim životnim situacijama kada postoji opasnost da verbalni sukob eksalira na fizičku razinu, nego i svim drugim stresnim situacijama koje zahjevaju smirenost, upornost, zdravo tijelo i kristalan um da bi se problem riješio i život bio ispunjeniji. Kristijan Vojnić, VIII kyu. član kyokushin karate kluba \”Elka\” (godina 2007.) članak preuzet sa stranice www.profightstore.com
