Matsutatsu Oyama i Kyokushin karate
UVOD
Oyama je bio drugačiji od ostalih. Znao je da može bolje, da može više, da može dalje… Odlučnost, volja, predanost cilju, tvrdoglava upornost, otvoreno srce. Granica ljudske izdržljivost definitivno je pomaknuta Oyaminim postojanjem. Na vrhuncu, za Oyamina života, organizacija je okupljala preko 12 000 000 karateka u 120 zemalja svijeta. MASUTATSU OYAMA rođen je 27.07.1923. u malom selu blizu grada Gunsana u Južnoj Koreji. Oyamino pravo ime je Yong I-Choi. Kao malo dijete poslan je na sestrinu farmu u Južnu Kinu. Na farmi je sa devet godina počeo trenirati svoje prve karate korake, učeći ih od gospodina Yi-a koji je radio na farmi. Vježbao je Kempo zvan „Osamnaest ruku“. S 12 godina se vraća u Koreu i nastavlja trenirati Koreanski Kempo. Sa petnaest godina donosi vrlo hrabru odluku da odlazi u Japan postati pilot vojnih zrakoplova. Pokazalo se da nije bilo tako lagano postati pilot, pogotovo Koreancu u Japanu i još u vojnoj školi. Nastavio se baviti boksom i Judo-om. U Japanu otkriva i borilačku vještinu, Karate sa Okinawa-e, pod vodstvom Gichina Funakoshi-a. Povijest je kasnije pokazala da je G. Funakoshi jedan od svega nekoliko ljudi koji su karate popularizirali u svijetu i jedan od nekoliko velikih majstora. Sa 17 godina Oyama postaje nositelj crnog pojasa 2.DAN, a sa 20 godina 4.DAN. U Judou njegov napredak paralelno sa ovime nije bio manje zadivljujući. Porazom Japana u drugom svjetskom ratu Oyama gubi tlo pod nogama i kratko luta bez cilja. So Nei Chu, jedan od velikih autoriteta Goju Ryu karatea u Japanu onoga vremena uvjeri Oyamu da mu je mjesto u borilačkim vještinama. Majstor Chu je i onaj koji ga je nagovorio da psihičku i fizičku snagu stekne u izolaciji od 3 godine.
STVARANJE KYOKUSHINA
U zapadnom svijetu način života dalekog istoka uvijek je bio neshvaćen. Put borilačkih vještina uistinu i predstavlja način života i shvaćanja istoka. Pojam apsolutnog poštivanja hijerarhije na svakom koraku, Zen filozofija, unutarnja snaga, govor tijela bez puno riječi, držanje i ponašanje općenito. U navedenom okruženju Oyama je imao potrebu stvoriti nešto bolje, nešto drugačije. Postizanje prosvjetljenja ili bi bolji izraz bio za zapadnjaka, usmjeravanje na pravi put, moglo je biti postignuto jedino u izolaciji. Cilj je bio tri godine života u osami na vrhu planine.
Tijekom svog mlađeg dijela života, kako je opisano u jednoj od mnogih Oyaminih knjiga, Oyama je na cesti bio napadnut od kriminalca. Usmrtio je napadača jednim udarcem u slijepoočnicu. To nije smisao ove anegdote. Ono što je vrlo zanimljivo, da je Oyama posjetio obitelj usmrćenog kriminalca te pomagao njegovoj supruzi i djeci nekoliko godina. Kada je obitelj rekla da više nema duga prema njima Oyama je prestao. Pitanje časti i odgovornosti je poanta anegdote također, kao i sve prije navedeno u istočnjačkom načinu življenja, ostaje neshvaćeno zapadnjacima. Naravno, ima i u tom načinu života mnogo iznimaka i mana. Cijeli navedeni tekst do sada, samo pokušava dočarati osobu koja je tek počela stvarati novu borilačku vještinu. U 23-oj godini života Oyama se odlučuje na veliki korak. Inspiriran poznatom knjigom Musashi, koja govori o slavnom Japanskom samurai-u i opisuje Bushido način života. Odlazi na planinu Minobu, gdje je i Musashi razvio svoje vještine, smatrajući da je to prikladno mjesto za razvoj njegovih duhovnih i fizičkih mogućnosti. Naravno, knjigu nosi na planinu. Učenik borilačkih vještina Yashiro također odlazi na planinu zajedno sa Oyamom. Nakon 6 mjeseci osame, Yashiro se iskrada po noći i bježi u civilizaciju. Postalo je skoro neizdrživo za Oyamu i također se bori sa željom za povratak. Kako se ne bi vratio, odrezao si je jednu obrvu da ne bi tako ružan išao natrag. Oyama je svaki dan trenirao i meditirao. Cilj je bio poznata Oyamina uzrečica: Treniraj više nego što spavaš i uspjeti ćeš. Udarao je u stablo dok se nije osušilo, trenirao snagu na i sa kamenjem, na hladnoći, kiši, suncu. To je jačalo njegov duh i tijelo, nije bilo lako. Sponzor ga je nakon 14 mjeseci obavijestio da ga više ne može uzdržavati i Oyama se morao vratiti. Nekoliko mjeseci nakon toga (1947. godine) Japan organizira prvenstvo svih borilačkih vještina, prvi puta nakon drugog svjetskog rata. Oyama uvjerljivo pobjeđuje. Njegova vještina je bila bolja od svih ostalih. Kasnije će se pokazati kao jedna od najjačih na svijetu.
Mladog Oyamu je i dalje mučilo što nije završio svoje tri godine usavršavanja….. Oyama je donio odluku da će njegov život u potpunosti biti predan karateu. Krenuo je ponovno u osamu planine. Ovaj puta na planinu Kiyozumi. Ovu planinu je odabrao za svoje duhovno uzdizanje. Bio je još uporniji i još tvrdoglaviji u tome da uspije. Trenirao je 12 sati dnevno, stajao pod hladnom vodom, ponovno trgao kamenje i preskakao brzorastuće bilje nekoliko stotina puta dnevno. Svaki dan proučavao bi teoriju borilačkih vještina, Zen i filozofiju. Obzirom da je proveo mnogo vremena proučavajući i čitajući samurajsku tradiciju trudio se to prenijeti na svoju vještinu. Smrt jednim udarcem, popularno zvano u Japanu ICHI GEKI bio je cilj. Naime, smatralo se nečasnim neprijatelja mnogo puta udarati kako bi ga se savladalo. Naravno da je to bio cilj, nitko nije uspio u tome ali zato je Oyama bio vrlo blizu. Uspjeh treninga na planini je trebalo prikazati svijetu. Pokazao je to 1950. godine boreći se sa bikovima. Borio se sa 52 bika. Tri bika ubio je jednim udarcem, dok je 49-orici ostalih odbio rog jednim udarcem. Da je bio ogroman i jak i naguravao se sa bikom i to bi bilo nevjerojatno, međutim treba zamisliti snagu udarca, brzinu refleksa i agilnost Oyame u trenutku kada prosječno 500 kg bik u zaletu rogovima ide na njega, a on ga usmrti jednim udarcem. Kao što je prije navedeno, nije ubio svakog bika ali Ichi geki je dobio realno, a ne mistično značenje. Pitanje se odmah nametalo; što može učiniti čovjeku, ako bika može usmrtiti jednim udarcem. Naravno i za Oyamu taj pothvat nije bio mali. 1957. godine je skoro ubijen kada ga je razjareni bik nabio na rogove. Svejedno, uspio je bika savladati i odbiti mu rog. Šest mjeseci trajao je oporavak od ozljede koja je klasificirana kao smrtna ozljeda. 1952. godine započinje svoje putovanje po Americi demonstrirajući karate na televiziji i pred publikom. Borio se protiv 270 različitih protivnika. Svaku borbu je dobio. Naravno velika većina borbi je okončana samo jednim udarcem. Borba ne bi nikada trajala više od tri minute. Najčešće, nekoliko sekundi. Princip borbe bio je jasan. Ako je protivnik došao blizu bio bi nokautiran. Ako je Oyama zadao udarac to bi u većini slučajeva bilo kraj. Naime, ako ste blokirali udarac u rebra sa rukom, pukla bi ruka ili bi se dislocirala u zglobu, ako niste, puklo bi nekoliko rebara. Oyama je postao poznat pod nazivom Božja ruka, što dotakne promijeni…. Ichi geki postaje stvarnost. Mnogo je mistike u raznim borilačkim vještinama oko takvog udarca. Oyama je to radio na dnevnoj bazi. Da je živio u drugim vremenima i to radio katanom (japanskim mačem) bio bi istinski samurai. Za Oyamu to nije bilo ništa drugo, nego dobro ciljanje i kvalitetno izveden karate udarac. U Japanu je Oyama izazvao sve majstore, svih borilačkih vještina na borbu. Nitko se nikada nije odazvao.
1953. godine otvara prvi Dojo (dvorana za trening) u Tokyo-u. Do kraja 1957. bilo je 700 članova u klubu bez obzira na veliki postotak odustajanja zbog vrlo zahtjevnih treninga. Promatrali bi borce različitih stilova i uzimali ono što je u borbi primjenjivo. Oyama nije bio ograničen samo na karate. U tom trenutku se počeo kristalizirati Kyokushin karate. Svi borci su pristupali treningu ozbiljno i svi su znali dati ali i očekivali i da će primiti udarac. U to vrijeme udarac u glavu je bio dozvoljen dlanom ili omotanim zglobovima. Hvatanja, bacanja i udarac u genitalije je bio normalna stvar. Borba je trajala dok osoba nije glasno izjavila da se predaje ili je očigledno bila u nemogućnosti da nastavi borbu. U tom trenutku odlazak ljudi iz kluba bio je 90 %. Nije bilo kimona, nego je svatko nosio što hoće. Realna borba, skoro bez pravila. 1964. godine stvorena je svjetska organizacija. Borilačka vještina je nazvana Kyokushin (u slobodnom prijevodu: Apsolutna istina). Iste godine stvoren je IKO (International Karate Organization). Organizacija je na vrhuncu (za Oyamina života) imala 12 miliona članova u preko 120 zemalja svijeta. Bila je jedna od najjačih i najvećih organizacija. Mnogo poznatih ljudi je također promoviralo Kyokushin. Sean Connery ( počasni shodan), Dolf Lundgren (sandan), Nelson Mandela (počasni hachidan) i mnogi drugi.
Mnogo ljudi treniralo je Kyokushin karate, ali još uvijek, nije bilo tko lagano mogao u njemu ostati i nešto postići. Učitelji su vrlo poštovani, ako ne zbog osobnosti, onda definitivno zbog Kyokushin puta koji su prošli. Svaki majstor i svaka vještina imaju svoje prednosti i mane, no još i danas Kyokushin ima poseban status među istinskim poznavateljima borilačkih vještina.
Također, vrlo su rijetki ljudi koji se usude doći na trening odraslih, a kamoli ostati i nešto postati. Druge borilačke vještine ne šalju često borce na natjecanja seniora. Kako vrijeme prolazi cilj nije bio zadržati i imati smo seniore. Kyokushin se prilagodio djeci svih uzrasta, dok najmanji imaju svu zaštitnu opremu i bore se kontaktom uz posebna pravila. Djeca uče karate dugo i kad dođu u godine seniora (19 godina) ulazak u kontaktne borbe im je normalan slijed okolnosti.
Mnogi su pokušali pokazati da je njihov Kyokushin karate dobar. Oyama im je omogućio i mjerilo. 100 borbi uzastopce, iz kojih ne smijete izaći kao gubitnik, a par puta kao nerješeni. Mnogo ljudi je probalo i nije uspjelo. Nije jednostavno pobjeđivati svaki puta odmornog protivnika. Danas u polaganju crnih pojaseva u Kyokushinu postoje takve borbe do maksimalno 50 borbi. Malo ljudi u svijetu je i ovu samo polovicu borbi izdržalo. Svega nekoliko ljudi u svijetu uspjelo je napraviti 100 kumitea. Oyama je napravio 3 dana za redom po 100 kumitea, odnosno 300 borbi. Ljudi se mjesecima oporavljaju od cjelodnevnog batinjanja 100 kumitea, a Oyama je to napravio 3 puta za redom. Snaga volje, ljudske izdržljivosti, dobrog karatea i duhovnog mira može postići navedeno. Nitko osim Oyame to nije ponovio. Nema mistifikacije, nema nerealnog, Oyama je rekao rješenje za uspjeh. Treniraj više, nego što spavaš. Nitko do danas nije to ponovio.
U Hrvatsku Kyokushin karate dolazi u 70-tim godinama prošlog stoljeća. 1994. godine osniva se današnji Hrvatski Kyokushin Karate Savez (HKKS) sa sjedištem u Samoboru. HKKS je jedino legitimno udruženje kyokushin karate klubova u Hrvatskoj. Nažalost, Sosai Masutatsu Oyama je umro od raka 26.04.1994., u dobi od 70 godina. Kyokushin je danas najviše zastupljena borilačka vještina u svijetu, međutim u nekoliko manjih organizacija. Bez obzira kako se zvala i gdje se nalazila kyokushin organizacija, snaga izvornog Oyaminog karatea je još uvijek prisutna kao cilj i poticaj za usavršavanje karate znanja. Sve je manje učitelja tradicionalnog kyokushin karatea, a sve više samoprozvanih majstora kojima je jedini prioritet zarada. Kao i u svemu, to je generalna bolest zapadnog ali sada već i istočnog svijeta. Ostaje činjenica da je Oyama bio poseban. Bez njega Kyokushin će ili napredovati vrtoglavo ili se ugasiti. Bilo kako bilo, vrijednosti Kyokushina poput upornosti, iskrenosti, unutarnje i vanjske snage i danas su primjenjive u svakodnevnom životu kao odlično sredstvo za izgradnju karaktera i postizanje cilja. Oyama je bio jasan kada je rekao: Zatvorite usta i otvorite srce. Kyokushin je definitivno postao za mnoge način života, a ne samo šport ili borilačka vještina.
Ossu!
