Rezultati pretrage za: 4

Počeci Kyokushina u Hrvatskoj

1970.-1980. Hrvatska Kyokushin karate povijest počinje u Bregani 1970. godine, pri Društvu za športsku rekreaciju. Tada s radom kreće klub karate shukokai po vodstvom Branka Vašinka. Karate klub se 1972. godine preselio u Samobor i djelovao u sklopu SD „Mladost“i dalje njegujući stil shukokai. Međutim, godine 1975. skupina članova KK „Mladost“otišla je u Amsterdam (Nizozemska) gdje su se upoznali s kyokushin stilom i već su sljedeće godine počeli učiti novu tehniku.

Prvi treneri kyokushina bili su Branko Vašinko i Biserka Rojc, a treninzi su se održavali u dvorani za športsku rekreaciju. Ovaj način borbe brzo je u mladima našao svoje pobornike pa su, pored ostalih, ovu vještinu izabrali Vladimir Šintić, Milan Garašić, Zvonimir Samarđija, Ivica Vale, Ivan Galic, Ivan Bezjak, a nešto kasnije i Vladimir Sekelj, Tomo Fabekovec, Mladen Šančić i drugi.

Kyokushin karate klub „Dugo Selo“ 1980.-1990.

Kako je Kyokushin postajao sve popularniji u Hrvatskoj otvarali su se novi klubovi. Među prvim otvorenim klubovima bio je i Kyokushin karate klub „Jedinstvo“u Dugom Selu. Osnovan je 1979. godine. Klub će se nekoliko godina kasnije preimenovati u Kyokushin karate klub „Dugo Selo“. Prvi inicijator i voditelj kluba bio je Branko Vašinko (3.DAN), a kao začetnici bili su tu i Duško Velimirović i Pave Vekelić, dok su Vladimir Šintić i Biserka Rojc, povremeno trenirali i sudjelovali u radu kluba. Dugogodišnji tajnik kluba Kruno Ivaniček također je ostavio svoj veliki doprinos. Prvi predsjednici bili su gospodin Haraminčić, te gospođa Dragica Pjevac, a tokom godina još mnogo požrtvovnih i marljivih ljudi pomagalo je u vođenju i radu kluba.

Prvo natjecanje na kojem je klub sudjelovao održano je 1979. godine u Kutiji Šibica. Od 1980. do 1987. godine trener je i dalje bio Branko Vašinko, no u klubu već stasaju novi naraštaji, te prvi viši pojasevi. Veliki doprinos u tom vremenu ostavili su Robert Karagocev i Đani Kekić, te Ivan Marinić i mnogi drugi. U tom vremenu sa 9 godina počinje trenirati i Nikola Banjeglav, trenutni trener i predsjednik kluba. Krajem 80-tih godina Branko Vašinko i Robert Karagocev odlaze za Ameriku, a Đani Kekić prestaje s radom i treninzima u klubu.

1987. godine klub preuzima trener Vladimir Šintić (tada 2.DAN). 1990.-2000. U 90-tima predsjednik kluba postaje gospodin Jakov Beljo, te nakon njega dva mandata 2002. godine gospođa Biljana Minić. Klub veliki dio svog postojanja i uspjeha duguje upravo navedenim predsjednicima. Tih godina klubovi Hrvatskog Kyokushin karate saveza počinju organizirati natjecanja, te sudjelovati na većim međunarodnim natjecanjima u sve većem broju. Klub je, uz uobičajene fluktuacije brojao od 30 pa do nešto preko 100 članova. Rat u Hrvatskoj onemogućuje češća putovanja na natjecanja, a rad kluba te ostale aktivnosti otežane su. Klub bez obzira na poteškoće uspjeva redovito sudjelovati i organizirati natjecanja. Prvo natjecanje koje klub organizira CUP „Dugo Selo“ održalo se 1992. godine. Navedeno natjecanje postati će tradicionalno, kako za naš klub, tako i za naš grad i županiju. Kroz to razdoblje treba istaknuti imena nekih od značajnijih natjecatelja: Mario Mareš, Mladen Beljo, Tihomir Golub, Ilija Matić, Dragan Tutić, Bojan Minić, Samir Demiri, Nikola Sever, Josip Biočić, Zlatko Biočić, Tomislav Dabac, Tomislav Valečić, Kristina Valečić, Tomislav i Stanko Slišković, Emanuel i Klementina Benković, Tomislav Fureš i mnogi drugi. Početkom 90-tih športski savez Dugog Sela se mijenja u zajednicu športskih udruga grada i počinje značajnije raditi na planu brige za športaše grada. Prvi izbor za športaša godine u gradu Dugom Selu održan je 1993. godine. Sadašnji predsjednik i trener a tadašnji natjecatelj Nikola Banjeglav postaje reprezentativac hrvatskog kyokushina 1992. godine, te počinje sudjelovati na većim međunarodnim natjecanjima. 1994. godine klub dobiva prvi crni pojas; Nikola Banjeglav unaprijeđen je u majstorsko zvanje u Pečuhu, Mađarska, ispred ispitne komisije svjetskih majstora, Shihana H.Kollinsa. 7. DAN, Shihana F.Kalmana 6. DAN, Shihana I. Adamya 6. DAN. Klub sudjeluje na svjetskom prvenstvu u Japanu. Uz dugogodišnje podučavanje Vladimira Šintića, Nikola Banjeglav se plasirao na 35. mjesto od 128 natjecatelja iz 40-tak zemalja. 35.mjesto u svijetu postaje drugi najbolji rezultat Hrvatske na svjetskim prvenstvima, sudjeluje još i na tri europska prvenstva, ali ne ostvaruje značajniji rezultat (30. u europi). Nikola nastavlja niz nastupa na natjecanjima i osvaja 70-tak medalja i nagrada za klub. 1994. godine postaje pomoćni trener kluba uz Vladimira Šintića kao glavnog trenera. Unaprijeđen je u zvanje crni pojas 2.DAN u Szolnoku, Mađarska 1999. godine. Tri puta je nominiran za sportaša godine grada Dugog Sela, ’92., ’97, ’98. Proglašen je sportašem godine grada Dugog Sela 1996. i 2001. Najbolji u Kyokushin karateu grada D.Sela 92, 97, 98, 2001. Nikola uz Krunu Garašića iz „Mladosti“ Samobor postaje jedan od najtrofejnijih natjecatelja Hrvatskog kyokushin karate saveza, a ne samo kluba „Dugo Selo“. Bojan Minić također ostvaruje značajnije rezultate i biva nagrađen za športaša podmlatka za 1996. i 1997. godinu od ZŠU grada, dok Iliju Matića ZŠU grada 1999. proglašava najboljim karatekom. Zajednica športskih udruga grada nagrađuje Vladimira Šintića kao trenera za dugogodišnji rad, rezultate i zalaganje. U 90-tima klub sudjeluje na 30-tak seminara i 50-tak natjecanja. Klub u tom razdoblju osvaja nekoliko stotina medalja na nacionalnom i nekoliko desetina medalja na internacionalnom nivou. Jedno kratko vrijeme klub je nastupao i u KA-TE-DO-u (Hrvatska borilačka vještina). Nikola Banjeglav je postao svjetski prvak u navedenoj vještini. Obzirom da na navedenom svjetskom prvenstvu nije bilo mnogo zemalja klub navedenom rezultatu nije davao važnost veću od manjeg međunarodnog natjecanja. Tomislav Valečić sudjelovao je na Europskom juniorskom prvenstvu, ali nije ostvario rezultat. Nikola Sever nastupa godinu nakon toga ne Europskom prvenstvu kao junior, no također ne postiže rezultat.

Nastupali smo na demonstracijama (prikaz borilačkih vještina) u raznim dijelovima Hrvatske. Nastupi su bili u okviru tima Hrvatske ili kao solo demo tim Dugog Sela. U Podsusedu 1999. kao dio tima Hrvatskog kyokushina osvajamo 2. mjesto u prikazu borilačkih vještina. Prilikom jedne od takvih demonstracija (u Kutini) Nikola Banjeglav uspijeva potrgati tri baseball palice potkoljenicom i tako postaje prvi čovjek u Hrvatskom Kyokushinu i najvjerojatnije u Hrvatskoj, te jedan od rijetkih u svijetu koji je to uspio.

2000.-2008. Dugogodišnji rada kluba rezultirao je podizanjem znanja učenika i trenera na viši nivo, te njegovi članovi nastavljaju uspješno sudjelovati na brojnim natjecanjima i aktivnostima. Kao dio demo tima Hrvatske nastupamo u Domu športova (04.11.2000.) povodom 30 godina karatea u Hrvatskoj. U rujnu 2001.(Rijeka), kao glavni akter demo tima Hrvatske nastupa Nikola Banjeglav te s ostalim članovima tima osvaja 1. mjesto u prikazu borilačkih vještina. Demo tim kluba nastupa i u Zagrebu te osvaja 1. mjesto na Croatia Openu. Članovi kluba s demo timom Hrvatske sudjeluju i u Samoboru na velikom međunarodnom natjecanju, gdje se ne natječu već samo prikazuju Kyokushin kao borilačku vještinu. Vladimir Šintić i Nikola Banjeglav pohađaju seminar u Mađarskoj i dobivaju međunarodni certifikat za trenere Kyokushin karatea. 2002. godine Nikola Banjeglav postaje predsjednik kluba i dopredsjednik Hrvatskog Kyokushin karate saveza. Iste godine Vladimir Šintić i Nikola Banjeglav nakon završenog školovanja, dobivaju diplomu od Hrvatskog olimpijskog odbora i Hrvatskog karate saveza za trenere karatea. Nikola u istoj godini postaje član ispitne komisije saveza, te nacionalni sudac najvišeg ranga i internacionalni nižeg ranga. Nedugo zatim 2003. godine Vladimir Šintić se povlači s mjesta glavnog trenera kluba, no nastavlja sa radom u Zagrebu i Kutini, gdje uspješno vodi klubove. Vladimir Šintić nakon godina rada biva unaprijeđen i postaje Sensei 4.DAN crni pojas. Nikola Banjeglav 2003. godine postaje glavni trener kluba. Smjena je generacija i pojavljuju se nova imena i novi rezultati. Klub nastavlja uzlaznu putanju uspjeha na natjecanjima. Dugogodišnji rad kluba očituje se i u rezultatima, pa tako 2003. godine Nikola Banjeglav se na svjetskom prvenstvu u Japanu plasira na i 40. mjesto od 128 natjecatelja iz 40-tak zemalja. Iste godine na Memorijalu Branka Bošnjaka, u kojem sudjeluju natjecatelji iz 7 zemalja, Nikola osvaja 2. mjesto. Barbara Buretić postaje reprezentativka i nastupa na većim natjecanjima. Nastupa na europskom prvenstvu 2006. u Mađarskoj i plasira se na 7.mjesto, te na europskom prvenstvu u Litvi 2007. gdje se plasira na 5. mjesto. Navedeni rezultati postaju najbolji rezultati kluba na međunarodnom nivou u 30 godina postojanja kluba. Zajednica športskih udruga grada proglašava Barbaru za najbolju karatisticu kluba u ’04., ’05. i ’06. godini. Postaje juniorska športašica grada u 2005. godini i najbolja športašica grada (seniorka) u 2006. godini između 1000 sportaša u 15-tak klubova.

Povodom 20 godina rada u klubu, 2005. godine Nikola Banjeglav dobiva nagradu od zajednice športskih udruga za športskog djelatnika. U 2007. godini na CUP-u Dugo Selo klub ostvaruje najbolji skupni rezultat na natjecanju u 30 godina postojanja. Osvajamo 23 medalje (od toga 8 zlata) što je skoro jednako zbroju medalja drugo i treće plasiranog kluba. Po prvi puta klub biva najbolji klub natjecanja. Obzirom na rezultate i rad u klubu Nikola dobiva i priznanje treneru za izuzetne športske dosege u 2006. i 2007. godini. U 2007. godini klub po prvi puta ima 5 prvaka države (zlato). Tena Vrh, Ružica Čičak, Dorotea Balog, Barbara Buretić i Denis Levicki. U 2008. godini klub ima tri prvaka države. Mia Kovačević, Tena Vrh i Nikola Tucaković. Također, u 2008. godini sa 42 osvojene medalje postaje 2. klub u Hrvatskoj po rezultatima na prvenstvu Hrvatske. Sudjelujemo na seminarima, organiziramo seminare i natjecanja, nastupamo na demonstracijama, pomažemo bolesnima i siromašnima i promičemo ime našeg grada u najboljem svijetlu.

 Kratka povijest kyokushin karate CUP-a „DUGO SELO“Prvo natjecanje koje klub organizira: CUP „Dugo Selo“, održalo se 1992. godine. U godinama koje slijede (doba rata), zbog nemogućnosti organizacije, nekoliko puta naša manifestacija nije održana. Nakon tog vremena natjecanje se dalje tradicionalno održava, a 2008. godine održano je po 15. put. Danas se odžava u čast Dana Državnosti i jedna je od bitnijih manifestacija za naš grad. Počeli smo sa ukupno 40-tak natjecatelja na natjecanju, odnosno nekoliko natjecatelja iz kluba. Održavalo se u Osnovnoj školi u Dugom Selu ili u Domu HV-a. Nekoliko puta smo uspjeli organizirati i međunarodnu kategoriju. Najčešće samo uz skromne prihode kluba i pomoć roditelja. Danas je CUP „Dugo Selo“ jedno od natjecanja za prvenstvo Hrvatske. Organizira se u katama i borbama, a održava u velikoj gradskoj športskoj dvorani, te na natjecanju sudjeluje preko 100 najboljih natjecatelja iz cijele Hrvatske (130 natjecatelja 2008. godine). Službena je manifestacija za naš grad i za županiju. Pokrovitelji su ZŠUISZ županije, grad Dugo Selo, TZ Dugog Sela i ZŠU grada. Medijski pokrovitelji su Radio Martin-Zabavni radio i Dugoselska Kronika. 2009. Klub slavi 30 godina postojanja. U klubu su svi volonteri, od vremena njegovog osnutka.

ZAHVALA: Zagrebačkoj Županiji Zajednici športskih udruga i saveza Zagrebačke županije Gradu Dugom Selu Turističkoj zajednici grada Dugog Sela Zajednici športskih udruga grada Dugog Sela Donatorima Roditeljima Prijateljima kluba Prijateljskim klubovima i udrugama Hrvatskom Kyokushin karate savezu Hrvatskom karate savezu Radio Martinu – Zabavnom radiu Dugoselskoj Kronici Osnovnoj školi „Dugo Selo“

10.02.2009. Dugo Selo

Matsutatsu Oyama i Kyokushin karate

UVOD

Oyama je bio drugačiji od ostalih. Znao je da može bolje, da može više, da može dalje… Odlučnost, volja, predanost cilju, tvrdoglava upornost, otvoreno srce. Granica ljudske izdržljivost definitivno je pomaknuta Oyaminim postojanjem. Na vrhuncu, za Oyamina života, organizacija je okupljala preko 12 000 000 karateka u 120 zemalja svijeta. MASUTATSU OYAMA rođen je 27.07.1923. u malom selu blizu grada Gunsana u Južnoj Koreji. Oyamino pravo ime je Yong I-Choi. Kao malo dijete poslan je na sestrinu farmu u Južnu Kinu. Na farmi je sa devet godina počeo trenirati svoje prve karate korake, učeći ih od gospodina Yi-a koji je radio na farmi. Vježbao je Kempo zvan „Osamnaest ruku“. S 12 godina se vraća u Koreu i nastavlja trenirati Koreanski Kempo. Sa petnaest godina donosi vrlo hrabru odluku da odlazi u Japan postati pilot vojnih zrakoplova. Pokazalo se da nije bilo tako lagano postati pilot, pogotovo Koreancu u Japanu i još u vojnoj školi. Nastavio se baviti boksom i Judo-om. U Japanu otkriva i borilačku vještinu, Karate sa Okinawa-e, pod vodstvom Gichina Funakoshi-a. Povijest je kasnije pokazala da je G. Funakoshi jedan od svega nekoliko ljudi koji su karate popularizirali u svijetu i jedan od nekoliko velikih majstora. Sa 17 godina Oyama postaje nositelj crnog pojasa 2.DAN, a sa 20 godina 4.DAN. U Judou njegov napredak paralelno sa ovime nije bio manje zadivljujući. Porazom Japana u drugom svjetskom ratu Oyama gubi tlo pod nogama i kratko luta bez cilja. So Nei Chu, jedan od velikih autoriteta Goju Ryu karatea u Japanu onoga vremena uvjeri Oyamu da mu je mjesto u borilačkim vještinama. Majstor Chu je i onaj koji ga je nagovorio da psihičku i fizičku snagu stekne u izolaciji od 3 godine.

STVARANJE KYOKUSHINA

U zapadnom svijetu način života dalekog istoka uvijek je bio neshvaćen. Put borilačkih vještina uistinu i predstavlja način života i shvaćanja istoka. Pojam apsolutnog poštivanja hijerarhije na svakom koraku, Zen filozofija, unutarnja snaga, govor tijela bez puno riječi, držanje i ponašanje općenito. U navedenom okruženju Oyama je imao potrebu stvoriti nešto bolje, nešto drugačije. Postizanje prosvjetljenja ili bi bolji izraz bio za zapadnjaka, usmjeravanje na pravi put, moglo je biti postignuto jedino u izolaciji. Cilj je bio tri godine života u osami na vrhu planine.

Tijekom svog mlađeg dijela života, kako je opisano u jednoj od mnogih Oyaminih knjiga, Oyama je na cesti bio napadnut od kriminalca. Usmrtio je napadača jednim udarcem u slijepoočnicu. To nije smisao ove anegdote. Ono što je vrlo zanimljivo, da je Oyama posjetio obitelj usmrćenog kriminalca te pomagao njegovoj supruzi i djeci nekoliko godina. Kada je obitelj rekla da više nema duga prema njima Oyama je prestao. Pitanje časti i odgovornosti je poanta anegdote također, kao i sve prije navedeno u istočnjačkom načinu življenja, ostaje neshvaćeno zapadnjacima. Naravno, ima i u tom načinu života mnogo iznimaka i mana. Cijeli navedeni tekst do sada, samo pokušava dočarati osobu koja je tek počela stvarati novu borilačku vještinu. U 23-oj godini života Oyama se odlučuje na veliki korak. Inspiriran poznatom knjigom Musashi, koja govori o slavnom Japanskom samurai-u i opisuje Bushido način života. Odlazi na planinu Minobu, gdje je i Musashi razvio svoje vještine, smatrajući da je to prikladno mjesto za razvoj njegovih duhovnih i fizičkih mogućnosti. Naravno, knjigu nosi na planinu. Učenik borilačkih vještina Yashiro također odlazi na planinu zajedno sa Oyamom. Nakon 6 mjeseci osame, Yashiro se iskrada po noći i bježi u civilizaciju. Postalo je skoro neizdrživo za Oyamu i također se bori sa željom za povratak. Kako se ne bi vratio, odrezao si je jednu obrvu da ne bi tako ružan išao natrag. Oyama je svaki dan trenirao i meditirao. Cilj je bio poznata Oyamina uzrečica: Treniraj više nego što spavaš i uspjeti ćeš. Udarao je u stablo dok se nije osušilo, trenirao snagu na i sa kamenjem, na hladnoći, kiši, suncu. To je jačalo njegov duh i tijelo, nije bilo lako. Sponzor ga je nakon 14 mjeseci obavijestio da ga više ne može uzdržavati i Oyama se morao vratiti. Nekoliko mjeseci nakon toga (1947. godine) Japan organizira prvenstvo svih borilačkih vještina, prvi puta nakon drugog svjetskog rata. Oyama uvjerljivo pobjeđuje. Njegova vještina je bila bolja od svih ostalih. Kasnije će se pokazati kao jedna od najjačih na svijetu.

Mladog Oyamu je i dalje mučilo što nije završio svoje tri godine usavršavanja….. Oyama je donio odluku da će njegov život u potpunosti biti predan karateu. Krenuo je ponovno u osamu planine. Ovaj puta na planinu Kiyozumi. Ovu planinu je odabrao za svoje duhovno uzdizanje. Bio je još uporniji i još tvrdoglaviji u tome da uspije. Trenirao je 12 sati dnevno, stajao pod hladnom vodom, ponovno trgao kamenje i preskakao brzorastuće bilje nekoliko stotina puta dnevno. Svaki dan proučavao bi teoriju borilačkih vještina, Zen i filozofiju. Obzirom da je proveo mnogo vremena proučavajući i čitajući samurajsku tradiciju trudio se to prenijeti na svoju vještinu. Smrt jednim udarcem, popularno zvano u Japanu ICHI GEKI bio je cilj. Naime, smatralo se nečasnim neprijatelja mnogo puta udarati kako bi ga se savladalo. Naravno da je to bio cilj, nitko nije uspio u tome ali zato je Oyama bio vrlo blizu. Uspjeh treninga na planini je trebalo prikazati svijetu. Pokazao je to 1950. godine boreći se sa bikovima. Borio se sa 52 bika. Tri bika ubio je jednim udarcem, dok je 49-orici ostalih odbio rog jednim udarcem. Da je bio ogroman i jak i naguravao se sa bikom i to bi bilo nevjerojatno, međutim treba zamisliti snagu udarca, brzinu refleksa i agilnost Oyame u trenutku kada prosječno 500 kg bik u zaletu rogovima ide na njega, a on ga usmrti jednim udarcem. Kao što je prije navedeno, nije ubio svakog bika ali Ichi geki je dobio realno, a ne mistično značenje. Pitanje se odmah nametalo; što može učiniti čovjeku, ako bika može usmrtiti jednim udarcem. Naravno i za Oyamu taj pothvat nije bio mali. 1957. godine je skoro ubijen kada ga je razjareni bik nabio na rogove. Svejedno, uspio je bika savladati i odbiti mu rog. Šest mjeseci trajao je oporavak od ozljede koja je klasificirana kao smrtna ozljeda. 1952. godine započinje svoje putovanje po Americi demonstrirajući karate na televiziji i pred publikom. Borio se protiv 270 različitih protivnika. Svaku borbu je dobio. Naravno velika većina borbi je okončana samo jednim udarcem. Borba ne bi nikada trajala više od tri minute. Najčešće, nekoliko sekundi. Princip borbe bio je jasan. Ako je protivnik došao blizu bio bi nokautiran. Ako je Oyama zadao udarac to bi u većini slučajeva bilo kraj. Naime, ako ste blokirali udarac u rebra sa rukom, pukla bi ruka ili bi se dislocirala u zglobu, ako niste, puklo bi nekoliko rebara. Oyama je postao poznat pod nazivom Božja ruka, što dotakne promijeni…. Ichi geki postaje stvarnost. Mnogo je mistike u raznim borilačkim vještinama oko takvog udarca. Oyama je to radio na dnevnoj bazi. Da je živio u drugim vremenima i to radio katanom (japanskim mačem) bio bi istinski samurai. Za Oyamu to nije bilo ništa drugo, nego dobro ciljanje i kvalitetno izveden karate udarac. U Japanu je Oyama izazvao sve majstore, svih borilačkih vještina na borbu. Nitko se nikada nije odazvao.

1953. godine otvara prvi Dojo (dvorana za trening) u Tokyo-u. Do kraja 1957. bilo je 700 članova u klubu bez obzira na veliki postotak odustajanja zbog vrlo zahtjevnih treninga. Promatrali bi borce različitih stilova i uzimali ono što je u borbi primjenjivo. Oyama nije bio ograničen samo na karate. U tom trenutku se počeo kristalizirati Kyokushin karate. Svi borci su pristupali treningu ozbiljno i svi su znali dati ali i očekivali i da će primiti udarac. U to vrijeme udarac u glavu je bio dozvoljen dlanom ili omotanim zglobovima. Hvatanja, bacanja i udarac u genitalije je bio normalna stvar. Borba je trajala dok osoba nije glasno izjavila da se predaje ili je očigledno bila u nemogućnosti da nastavi borbu. U tom trenutku odlazak ljudi iz kluba bio je 90 %. Nije bilo kimona, nego je svatko nosio što hoće. Realna borba, skoro bez pravila. 1964. godine stvorena je svjetska organizacija. Borilačka vještina je nazvana Kyokushin (u slobodnom prijevodu: Apsolutna istina). Iste godine stvoren je IKO (International Karate Organization). Organizacija je na vrhuncu (za Oyamina života) imala 12 miliona članova u preko 120 zemalja svijeta. Bila je jedna od najjačih i najvećih organizacija. Mnogo poznatih ljudi je također promoviralo Kyokushin. Sean Connery ( počasni shodan), Dolf Lundgren (sandan), Nelson Mandela (počasni hachidan) i mnogi drugi.

Mnogo ljudi treniralo je Kyokushin karate, ali još uvijek, nije bilo tko lagano mogao u njemu ostati i nešto postići. Učitelji su vrlo poštovani, ako ne zbog osobnosti, onda definitivno zbog Kyokushin puta koji su prošli. Svaki majstor i svaka vještina imaju svoje prednosti i mane, no još i danas Kyokushin ima poseban status među istinskim poznavateljima borilačkih vještina.

Također, vrlo su rijetki ljudi koji se usude doći na trening odraslih, a kamoli ostati i nešto postati. Druge borilačke vještine ne šalju često borce na natjecanja seniora. Kako vrijeme prolazi cilj nije bio zadržati i imati smo seniore. Kyokushin se prilagodio djeci svih uzrasta, dok najmanji imaju svu zaštitnu opremu i bore se kontaktom uz posebna pravila. Djeca uče karate dugo i kad dođu u godine seniora (19 godina) ulazak u kontaktne borbe im je normalan slijed okolnosti.

Mnogi su pokušali pokazati da je njihov Kyokushin karate dobar. Oyama im je omogućio i mjerilo. 100 borbi uzastopce, iz kojih ne smijete izaći kao gubitnik, a par puta kao nerješeni. Mnogo ljudi je probalo i nije uspjelo. Nije jednostavno pobjeđivati svaki puta odmornog protivnika. Danas u polaganju crnih pojaseva u Kyokushinu postoje takve borbe do maksimalno 50 borbi. Malo ljudi u svijetu je i ovu samo polovicu borbi izdržalo. Svega nekoliko ljudi u svijetu uspjelo je napraviti 100 kumitea. Oyama je napravio 3 dana za redom po 100 kumitea, odnosno 300 borbi. Ljudi se mjesecima oporavljaju od cjelodnevnog batinjanja 100 kumitea, a Oyama je to napravio 3 puta za redom. Snaga volje, ljudske izdržljivosti, dobrog karatea i duhovnog mira može postići navedeno. Nitko osim Oyame to nije ponovio. Nema mistifikacije, nema nerealnog, Oyama je rekao rješenje za uspjeh. Treniraj više, nego što spavaš. Nitko do danas nije to ponovio.

U Hrvatsku Kyokushin karate dolazi u 70-tim godinama prošlog stoljeća. 1994. godine osniva se današnji Hrvatski Kyokushin Karate Savez (HKKS) sa sjedištem u Samoboru. HKKS je jedino legitimno udruženje kyokushin karate klubova u Hrvatskoj. Nažalost, Sosai Masutatsu Oyama je umro od raka 26.04.1994., u dobi od 70 godina. Kyokushin je danas najviše zastupljena borilačka vještina u svijetu, međutim u nekoliko manjih organizacija. Bez obzira kako se zvala i gdje se nalazila kyokushin organizacija, snaga izvornog Oyaminog karatea je još uvijek prisutna kao cilj i poticaj za usavršavanje karate znanja. Sve je manje učitelja tradicionalnog kyokushin karatea, a sve više samoprozvanih majstora kojima je jedini prioritet zarada. Kao i u svemu, to je generalna bolest zapadnog ali sada već i istočnog svijeta. Ostaje činjenica da je Oyama bio poseban. Bez njega Kyokushin će ili napredovati vrtoglavo ili se ugasiti. Bilo kako bilo, vrijednosti Kyokushina poput upornosti, iskrenosti, unutarnje i vanjske snage i danas su primjenjive u svakodnevnom životu kao odlično sredstvo za izgradnju karaktera i postizanje cilja. Oyama je bio jasan kada je rekao: Zatvorite usta i otvorite srce. Kyokushin je definitivno postao za mnoge način života, a ne samo šport ili borilačka vještina.

Ossu!